недеља, 23. јун 2019.

Ljetnje priče: Voz, rijeka i krv

Kada sam bio dječak, za razliku od druge djece, imao sam puno igračaka, ali sa jednom sam volio najviše da se igram. Bio je to voz, crvene boje, sa svojim šinama po kojima je išao, ispuštajući zamalo pa pravi zvuk voza, što ga je učinilo dodatno autentičnim u odnosu na ostale igračke koje su bile statične i same po sebi nisu pričale priču. Sada, poslije toliko vremena, poželim da se nađem u sredini kruga napravljenog od šina, po kojima se kretao moj voz. I bez obzira na to što sam ja sklapajući šine diktirao putanju voza, svakog puta je bilo drugačije, sa istom dozom neizvjesnosti da li će se ,,prikačiti'' za šine kako treba ili će ispasti i time učiniti da izgubim volju da se igram dalje. Međutim, to se nikada nije desilo.
Za nekoliko dana mi je rođendan. Imam previše slobodnog vremena, osjećam se usamljeno, drugi ljudi su mi manje- više dosadni, samo poneko povremeno donese osjećaj da je ovog puta drugačije. I tako u krug. Često šetam sam, i uvijek jednako istom putanjom, iako sebi kažem da ovog puta neću prelaziti preko mosta koji se nalazio neposredno blizu sobe koji sam iznajmljivao, ali se uvijek nađem na tom istom mostu. Zašto ne želim da prolazim tuda? Ne znam ni sam. Postoji trenutak kada prelazim most kada krene nepodnošljivi miris riječnog mulja i vode, koji me otrijezni i vrati u sadašnjost, jer i sam lutam hodnicima prošlosti i budućnosti dok hodam. Sve je i tog dana bilo jednako isto, kao i taj trenutak kada sam shvatio da se opet nalazim na mostu koji sam htio da izbjegnem, po već sad ne znam koji put. Ipak, u trenutku kada sam očekivao nalet ružnih mirisa, oni se nisu pojavili. Hodao sam i dalje, međutim, od mirisa ništa. Ljetnja žega je trebala dodatno da pojača intezitet mirisa, ali ih nije bilo. Primakao sam se ogradi mosta i pogledao niže. Prljava rijeka, i nekoliko rešetki od mosta koji je zapljuskivala. Na desnoj strani obale, gdje je sve prilično obraslo rastinjem i korovom, učinilo mi se da vidim ženu, u bijeloj, dugačkoj haljini, kako pluta između drveća. Nagnuo sam se, kako bih vidio bolje, i bio sam ovog puta siguran da je to to. Otrčao sam do kraja mosta, polako se niz nekoliko zarđalih šipki, spustio niz most i uronio u rijeku. Bez obzira što me je zapljuskivala svuda po licu, ni tada nisam mogao da osjetim mirise koji su inače prisutni. Plivao sam sve bliže dok nisam naišao na tijelo. Bio sam u pravu. Bila je to žena, ne starija od trideset godina, dugačke, crvene kose razapete među korovom i drvećem, u bijeloj spavaćici , plutajući na leđima, zaglavljena između dva drveta. Provjerio sam, i bila je još uvijek živa. Uspio sam da uklonim korov oko nje, i dobar dio spavaćice pocijepao da bih je izvukao. Blizu mene bilo je parče obale koje je bilo čisto, bez korova i drveća, pa sam je povukao i smjestio na kamen. Tada sam uspio da joj bolje vidim lice. Disala je, ali je bila bez svijesti. Mirisala je na lavandu i njena koža je bila mokra i meka. Nekoliko ljudi se okupilo na mostu, ubrzo je stigla hitna pomoć, izvukli su nas sa obale, i poveli u bolnicu. Mene su odmah pustili, a nekoliko dana kasnije, pozvali su me da mi jave da se ona osvijestila i da je rekla da nema gdje da ide, pa ako bih mogao da dođem po nju, jer im se čini da joj ja mogu pomoći. Kada sam je drugi put vidio u bolnici, ležala je opet u bijeloj, dugoj spavaćici, i mirisala na lavandu, sa crnim očima, kosom jarko crvene boje, kovržavom, puštenom niz leđa. Lice joj je bilo blijedo, kao i ruke, u polu ležećem položaju, gledala je u jednom pravcu i na trenutak mi se učinilo da je umrla, i da njen duh leži na krevetu i čeka da mi se zahvali.
- Zvali su da dođem po tebe.
- Oh. - streknula je, i ishitreno ustala iz kreveta, prišla mi i zagrlila me. Izuzetno jak miris lavande se širio mojim nozdrvama, a njena kosa koja je dodirivala moje oči i nos je mirisala na cimet. Uhvatio sam je za struk i bili smo tako zagrljeni nekoliko minuta.
- Nisam imala pojma ni o čemu. Rekli su mi da ste me izvukli iz rijeke. - i počela je da plače. Smjestila je glavu na moje rame i sve jače počela da jeca, tako da sam postao zbunjen, ali istovremeno i siguran da će je čorba moje stanodavke okrijepiti, pa sam je odveo kući. Marta je kao i uvijek bila gostoprimljiva, smjestila je u sobu pored moje, pomogla joj da se okupa i presvuče i napravila toplu čorbu, pa smo se odjednom svi našli za trpezarijskim stolom, s tim što ona nije micala pogled sa mene. Bilo mi je neprijatno.
- Jesi li sad bolje?
- Jesam, hvala vam.- pogledala je u Martu i u mene.
- Mislim da nije baš pravi trenutak, ali David mi je rekao da Vas je našao na obali rijeke. Kako ste dospjeli tamo?
- Oh, bilo je grozno. Danima prije toga sam razmišljala o tome. Poslije svega što se desilo mjesecima unazad, to je bilo jedino rješenje.- spustila je pogled u tanjir. Marta i ja smo se pogledali, ona je ustala i rekla da će da završi ostatak poslova u kuhinji.
- Nisi mi rekla kako se zoveš? Nema potrebe da persiraš.
- Oh. Izvinjavam se. Eva.
- Drago mi je. Ja sam David.
Vratila je pogled na tanjir, pojela još malo čorbe i izvinila se jer je željela da odspava. Ispratio sam je  do sobe i vratio se u svoju. Bio je to neki izuzetno neobičan nemir. Nekoliko ljudi poslije toga je dolazilo da se raspituje u vezi toga šta se desilo na mostu, između ostalog i lokalni novinari, ali njih dvojica, nepoznatih momaka su stajali ispred kuće cijeli dan. Obojica su bili visoki i mršavi, izuzetno mršavi i blijedi gledali u pravcu Evinog prozora. Nisam mogao da sačekam da odu, jer je u jednom trenuku izgledalo kao da nikada neće otići, pa sam izašao ispred kuće da popričamo.
- Dobar dan. Vidim da stojite tu skoro pa cijeli dan?
Uputili su jedan drugome pogled kao da očima prenose istu misao, i jedan od njih mi se nasmijao.
- Došli smo da vidimo kako je Eva.
- A ko ste vi?
- Stari prijatelji. Baš, baš stari prijatelji.
- U bolnici je rekla da nema nikoga. Zašto nije vas zvala?
- Šta je bilo Davide? Ne sviđa ti se pomisao da Eva ima još nekog osim tebe koji si joj spasio život?
- Ko ste vi, kako znate kako se ja zovem?- opet pogledi.
- Nevažno. Vratićemo se, možeš joj tako reći. Večeras.
- Doviđenja! I nemojte ovdje više da dolazite, ovo je tuđi posjed. Ne možete da ulazite i izlazite iz dvorišta kad vi želite.
Okrenuli su se i otišli. Nisam želio da joj govorim da su je oni tražili, jer da je smatrala da ima prijatelje, njih bi zvala. Ovi ljudi su možda i krivi za njeno trenutno stanje i to što je sebi pokušala da oduzme život.
Nakon što je pala noć, Marta je otišla da spava. Ja sam uzeo da čitam nešto u dnevnom boravku, pokušavajući da smirim misli. Iz Evine sobe se nije ništa čulo. Dolazio sam par puta, ali nisam mogao da kucam, jer sam mislio da spava. Poslije par minuta, kada sam konačno uspostavio koncentraciju, vrata Evine sobe su se otvorila i ja sam ustao. Na stepenicama se pojavila ona, obučena u dugačku bijelu haljinu, koja je dodirivala njena stopala, kosa i dalje puštena sa licem koje je bilo i dalje blijedo. Pogledala je sebe u ogledalo koje se nalazilo u hodniku i krenula prema izlazu.
- Čekaj. Kuda ideš? Jesi li dobro?
Okrenula se prema meni i uputila mi blijedi pogled. Nekoliko sekundi me je gledala, a onda su joj usne postale nevjerovatno jarko crvene i nasmijala se.
- Jadni Davide.
- Šta se desilo?
Krenula je prema meni, razmakla zavjese na prozoru koji je bio pored mene i pogledala napolje. Ispratio sam njen pogled i vidio da su napolje njih dvojica. I dalje blijedi i mršavi, čekajući nju.
- Moram da izađem.
- Ali, zbog čega? Kuda ideš, nisi se još uvijek oporavila?
- Ko to kaže?
- Pa s obzirom na sve ove dane, mislim da nije dobro da izlaziš. A i Marta je spremila večeru, treba nešto da pojedeš.
- Ko je Marta?- namrštila se i krenula prema vratima. Počeo sam da osjećam nevjerovatan bijes. Želio sam da mi objasni kuda ide, zašto se pravi odjednom da ne zna ko je Marta i zašto sam ja jadni David. Iako u tom trenutku, sve to što sam ja želio da znam, nije bilo moje pravo, ali sam to ostavio po strani, uputio se prema vratima i zaključao ih pred njom. Zastala je na trenutak, okrenula se prema meni i pogledala me opet crnim očima, blijedo. Kosa i usne su joj bile iste boje. Vrućina je bila nepodnošljiva. Prišla mi je i poljubila me u vrat. Nije to bio običan poljubac. Imao je ukus svježih trešanja. Nečega što sam nekada davno volio, ali sam zaboravio. Kao suze u vinu. Nastavila je da me ljubi po vratu. Osjetio sam da pramenovi njene plamene kose prelaze preko mojih grudi i golicaju moj vrat. Odjednom je sve postalo logično. I dugogodišnja samoća. I smrad rijeke. I godine srama. I dani iza. Postao sam svjestan svog bjesnila. I jula nekih prošlih godina. I ljubljenja među stijenama u moru dok pada kiša. Poljupci su počeli da me bole. Neki kratak bol kao pucanje je prostrujio kroz moj vrat, ali sam i dalje mogao da osjetim njene usne. Toplota je počela da se širi mojim vratom. Njen jezik i usne su počele da sisaju svu toplotu koja je curila niz moj vrat. Kao hiljadu čudesnih obećanja. Slomljena srca prosuta po podu od stakla. Tuđa ljubav. Odlazak od mene uz opravdanje da smo morali da vidimo kraj. I dalje su njene usne bile na mom vratu. I dalje sam mogao da osjetim nepodnošljivu toplotu koja se polako gubila, oblivajući u me u hladan znoj. Ovog puta nekom drugom, drugi put. Poslije toliko vremena, zapaljenih papira i molitvi. I suza na prodaju. 

Pao sam ispred nje, osjećajući zvijezde u Univerzumu. Praveći svoju lokomotivu koja ovog puta nastavlja put tamo gdje više nije bilo dovoljno šina. 

недеља, 16. јун 2019.

Proljećne priče: Uyu kardeşim uyu ( *spavaj, brate, spavaj)

Ja Rabbi! Jedva sam stigao, moj da'ija. Da si samo mogao da vidiš koliko ih je bilo. Sijenke, najviše. On je stajao među njima, svi su gledali u njega. Bilo ih je mnogo, nisam mogao u početku da ih razaznam. Smjenjivali su se, od velikih do malih, i mogao sam, iako je Allah rekao da ih ne možemo vidjeti golim okom, vidjeti milione džina kako mu prilaze, svi čekajući da on napravi čudo. Moj da'ija, nisam želio da se miješam, samo sam želio da vidim ko je to zbog koga je ona umrla. Koji šejtan je pojeo njeno srce, moj da'ija, volio sam je. Ali zbog njega, nje više nema. I znam da ja ne mogu da kažnjavam. To nije moj posao, ali je ovo moj da'ija uzelo maha. Ispred njega je bila zapaljena vatra, oivičena teškim i velikim kamenjem, a Mjesec mu je pokazao put. Počelo je tako što je on počeo da pjeva. Čini mi se da to nije bilo na našem jeziku, ali onda sam se, moj da'ija, sjetio. Učili smo zajedno tu uspavanku.

En güzel çocuk şarkıları ve Bebek Şarkıları Canim
uyu kardeşim uyu

Onda je počelo tiho šaptanje hora, svi su u glas počeli da pjevaju zajedno, iako nisam mogao nikog više da vidim osim njega. Ovako ih on doziva, moj da'ija. Ovako je i njoj uzeo srce. Miris ružinog tamjana je ispunio vazduh i počeli su da se smiju. Prišao sam bliže, jer sam htio da mu vidim lice. Koliko me je, moj da'ija, bilo strah. Pokušao sam manje da drhtim, ali to je bilo nemoguće. To je bio on. Mogao sam da vidim sa profila da je u pitanju on. Iako su svi drugi njegovu ljepotu upoređivali sa anđeoskom, ovdje nije bilo ničeg božijeg. Podsjećao je na beduine koji u marama kriju zapise stare hiljadama godina,

za snove u boji

za  slomljeno srce

crvena je za ljubav

Ali to je sve. Rastrgnuta požuda u postelji, i taj zvuk. I njihov smijeh. Kasno sam shvatio da sam se primakao previše blizu. Hiljadu pogleda je bilo na meni, iako sam stvarno mogao da vidim samo njegov. Gledao me je blijedo, gotovo nezainteresovano. Vatra ispred njega je obasjavala negove izvijene obrve u obliku laste, oči koje nisu imale sjaj. Ni u kojima se nije ogledala silna vatra koja je igrala pred njim. Moj da'ija, htio sam da mu pomognem. Pružio mi je ruku, pozvao me je pored sebe. Odjednom, drugi glasovi su se stišali. Bio je to trik. Mogao sam da osjetim miris Hamzaada koji je stajao iza njegovih leđa, dok je vatra pucketala i nosila miris cimeta i slomljenog srca. 

čovjek u zelenom
nije mu mjesto tu

I to sam jasno čuo. Ali on je bio drugačiji. On prodaje snove. U vatri ispred mi je pokazao nju. Bili smo zagrljeni. Ona me je bespomoćno držala za ruku, bacajući svoju kosu preko mojih leđa, a ja je ljubim po vratu. 

jeftina magija nije za njega
čovjek u zelenom
nije mu mjesto tu

Gledao sam u slike koje su se smjenjivale. Na trenutak ta ista sitna, bezazlena iskušenja koja mi je pokazao u vatri su postala stvarnost. Mogao sam da osjetim njen miris jasmina oko sebe. Kako je srce varljivo, moj da'ija. Čini da vidimo ono što smo nekada davno sakrili jer su drugi tako htjeli. On je i dalje bio uporan. To je sve, moj da'ija, što sam u životu želio. Da me ona poželi za sebe. I da budemo do kraja života srećni, uz božiju pomoć, da joj pokažem da bog voli i oprašta i Njima. Razvratnim i izgubljenim dušama koje nisu znale za bolje, osim džina i njihovih obećanja. Ipak, u tom trenutku dok su u meni plesale sve požude ovog svijeta, dok je tinjala jedina želja koju sam ikada imao, vidio sam da se on zadovoljno smijao. Čuo sam da se i drugi smiju. 

njegovi ćilimi ne mogu da kupe ljubav
u njenom srcu raste trnje
zemlja je progutala

uyu kardeşim uyu

Ipak, nekom drugom- drugi put. Postao sam svjestan prevare. Jeftinog trika srca, moj dai'ja. Počelo je da me izjeda. Suočavanje sa stvarnošću. To da u ovoj noći sjedim sa svim šejatanima koje je bog ikad stvorio, i sa njim koji me je prevario da budem dio njegovog trika, jer me je na trenutak ubijedio da ona i ja možemo da se volimo onako kako sam ja to oduvijek želio. I dalje se smijao. I dalje su se smijali. Horski smijeh. 

čovjek u zelenom
nije mu mjesto tu

Zvona u ušima. Stvarnost i razočaranje. Njeno blijedo lice dok je spuštaju u duboku jamu, i veliko Bismillah ir-Rahman ir-Rahim dok se opraštam sa onim što sam jedino volio. Zbog svega to, moj dai'ja, potpuno nepromišljeno, Ja Rabbi, uzeo sam taj jedan užareni kamen i zamahnuo jako i udario ga u čelo. Sve se u trenutku razbježalo. I miris. I glasovi. Horski smijeh.

i suze 

On je pao ispred mene. I krvario je jako. Vjerovatno je već bilo kasno za bilo šta. Uzeo sam mu glavu u krilo, i ovog puta je bilo drugačije. Iz očiju koje su gledale sa strane, počeo je da se javlja sjaj. Isti onaj sjaj, moj da'ija, kao kada smo bili djeca. Prije nego su ga proglasili za najljepšeg i uporedili ga sa anđelima. Tada je sve počelo. I ti si prvi rekao, sjećaš se, moj dai'ja, da to neće izaći na dobro. Da treba nešto učiniti. I učinio sam. Držao sam mu glavu rukama. Učinilo mi se da je u vatri i dalje plesala ona, ali to sada više nije bilo važno. Glasovi su se povukli. Jedino što sam znao je da je umoran. Previše iscrpljen, kao i ja, od njene ljubavi. To nije bilo lako. On je imao priliku da je osjeti, zato joj je i uzeo srce na kraju. Tako umornog, položio sam ga ispred sebe, držao mu glavu rukama. Sjetio sam se da smo se kao mali igrali livadama najedenim insektima. Prije nego je postao ovo. I ja, prije nego sam postao to kako su me zvali njegovi šejtani. 

čovjek u zelenom
nije mu mjesto tu

Vidio sam da mu se spava. Sklopio sam mu oči i pustio ga da spava. Mjesec je iznad nas krenuo da ide, ali je vjetar u krošnjama drveća počeo da pjeva


En güzel çocuk şarkıları ve Bebek Şarkıları Canim

I ja sam osjetio umor. Naslonio sam se na njegovu glavu. Među drvećem nas je nešto uspavalo, moj da'ija

spavaj, brate, spavaj. 


 

петак, 07. јун 2019.

Proljećne priče: Junski grijeh

 go good wind go sweet wind
biljčice, po bogu sestrice




Prvo, zagriješ malo vode u manju posudu za kuvanje. Na nju položiš veći sud i u 2 dcl svježeg mlijeka istopiš 200 g tamne čokolade sa 70 % kakaa. Kućna alhemija pretvaranja čokoladne pare u slike. Ne bilo kakve slike. Slike o slomljenom srcu. Priče o beduinima koji su obećali raj. I o Milosrdnicama koje sve što su dale, na kraju su uzele. Prstohvat čili paprike. I cimeta. Za snove u boji. Pa onda opet miješanje. Slike postaju poznate. Govore o ličnim tragovima želja, sopstvenim Magičnim frulašem koji je otjerao vjetar. Ali ga je ipak na kraju vratio, jer nisi ispunio obećanje. Još jednom mora da se miješa. Čokolada postaje gušća. Slike su sada jasnije, ali i para počinje da šišti. Podmukli autan. Bijeli vjetar. I obećana ljubav. Udar u prozor. I odlazak. Koferi. Dolazak. Koferi. Odlazak. Još samo jedno miješanje. Ovog puta nešto malo drugačije. Neko je drugi u istoj sobi. Zli patulak je ispunio obećanje, ali samo ako pogodiš njegovo ime. Temperatura je dostigla svoj maksimum, gustina je prava. Još samo jedno... i ovog puta slomljeno srce. Opet. Raste rizik od uništenja i zagorijevanja. Ipak... kao parče iverice; trun i igla i odsjaj... neko drugi, nepoznat. Bijeg od Čovjeka u Zelenom u tuđe ruke, ovog puta sigurnije. Skloniti sa vatre. Sipati u šolje i poslužiti sa cimetom, drobljenim bademima i bijelim kremom. 

 

уторак, 28. мај 2019.

Proljećne priče: Pismo

Postoji beskorisne magije u zaboravljanju. Možda ne na način na koji sam nekada prateći tragove tuđih želja, činio da se stvari dogode. Ili je to možda bila samo nečija tuđa ispričana priča, koja mi se nakon toliko godina učinila svojom. To je ono što vrijeme radi. Popunjava praznine, ponekada detaljima koje smo sami proizveli da bi dobili kompletnu sliku. Slično i vjetru koji je obećao zlato od slame. A ustvari, samo je donio lišće.

Crvena je za ljubav. Plava je za košmare,

a Bijela je za magiju. 
I to ne bilo kakvu. Laičku magiju pretvaranja slomljenog srca u snove u boji. 

Jedan, dva, tri... i neko je izvukao zeca iz šešira. 

Ili je možda kuća od čokolade ovog puta sakrila vješticu malo bolje. 

Neko mi je jednom rekao da u Crnoj Gori oko hiljadu pisama godišnje, ljudi pošalju neadresirano.

Ono što mi nije rekao, jeste da nekada na neadresirana pisma, neko pošalje odgovor.

Podgorica je u maju uvijek mirisala na đurđevak, kišu zarobljenu na prozorima i na duvan. Poštu su mi kao svakog radnog dana ostavljali na stolu, ovog jutra, među svim kovertama koje sam već unaprijed znao od koga su, nalazila se jedna koja je svakako adresirana na moje ime, ali na prednjoj strani nije pisalo ko je poslao. Nikakva naročita koverta. Blijedo žute boje, sa čitko napisanim mojim imenom i prezimenom crnom tintom, pa je izgledalo kao da je pismo putovalo godinama. Na početku pisma, bila je nacrtana manja katedrala i stare zidine, koje je zapljuskivalo more. Talas jarko plave boje, koji pjenuša od zidove.

Kao poziv za molitvu. 

Ispisano lijepim rukopisom, neko je napisao:

Prošlo je više od dvije godine. I sada, nakon toliko vremena, vjetar i dalje udara u slabe prozore u stanu ispod stepeništa sive zgrade na magistrali, poslije semafora. Možeš li da se sjetiš šta si ostavio tamo, osim mrvica prosutih po pločicama u krug, da sakriju trag, ishitrenih odluka i bijega preko jezerskog mosta? Bijega od Čovjeka u Zelenom, ovog puta zatvorenog iza kožnih vrata, smještenog u fotelji krijući svoje prave moći iza nacionalne zastave? Bijeg od karte Sveštenika, upakovane u crveni pliš, koja miriše na tek sazreli bijeli luk, svakog jutra kada dođe i poželi dobro jutro. Svejedno je, kao što znaš, to su mrvice koje su te dovele do čokoladne kuće sa prozorima od hljeba od đumbira i meda, vratima od najfinijih pralina punjenih rozim kremom, 

da probude strasti, 

i sudbina spaljenih u gubitku prestiža, moći i mora koje sa mjesečinom dogovara čije konce će tog dana pomrsiti. Ovog puta, to su bili tvoji. Uvijek je tako. Tada je došao tvoj red. Bez obzira na vrećice od divizme i ruzmarina, gloga i orlovih noktiju. Sjećaš se toga? Tako je... na plaži Mogren. Krug u pijesku oivičen svijećama raznih boja. Za snove u boji i odlazak u magli, da zavara tragove vještici u kući od čokolade, ali ipak drugi put. Sve to je bilo nedovoljno. Laička magija koja je uskoro tražila žrtvu. I opet vjetar. I misao da platno umetnuto u ivice prozora može spriječiti promjenu. Nedovoljno. 

Ovog puta, more je opet izabralo tebe. Jer, postoji jedan trenutak u životu svakog čovjeka u kojem je sve u najboljem redu. Tada vjetar miruje. Osjećaj da stvari poprimaju bolji tok. I onda krene oluja. Hurakan. Zvona sa katedrale i poziv za molitvu. Veliko Allahu Akbar sa visokog tornja koje miriše na sandalovinu i vrijeme porušenih iluzija.

Biće nam drago pjevati uz zvona, zar ne Nu- Nu? I plesati dok drugi mole klanjajući se do poda. 

I On. Zbog kojeg je izlaz iz grada tog jutra bio blokiran. I koristeći trenutak njegove nepažnje, divizma i glog i krug u pijesku su donijeli maglu i uspio si da prođeš. Neopaženo. Ali, opet... Sve je na zajam. 

I sreća. 

I dani mira.

I posljednji pokušaj zatvaranja Pandorine kutije. 

Vidiš, D.? Ipak, sve se vraća. 

Prije ili kasnije, taj grad će te trebati opet.

среда, 22. мај 2019.

Struktura ljubavne priče

Postoje neke ljubavne priče koje gube vrijednost kada se ispričaju. Vjerovatno je posljedica nečeg takvog to što je ljubavna priča, ona prava, proizvod dvoje ljudi koji su vrlo vjerovatno toj priči uspjeli da vide kraj. Ono što kompozicija priče nudi, jeste uvod, razrada i zaključak, odnosno svaka priča ima tendenciju okončanja onda kada pisac isrpi sve naratorske mogućnosti kojim čitaoca uvodi u jedan novi svijet. Za razliku od ostalih priča, ma bilo koje vrste, ljubavna priča je uvijek univerzum koji su uspjeli da dotaknu u paru. Pojedinac, kao takav, nije u mogućnosti da prenese fabulu jednog ljubavnog prepričavanja bez uplitanja njemu bliske osobe koju je makar jednom u životu, iz najvećeg zanosa i ljubavi uspio da uplete u mrežu sopstvene radosti i želje za životom. Nerealno je očekivati da neuspješne ljubavne priče postoje, jer one su same po sebi, imajući u vidu da su vidjele kraj, uspješne, makar iz ugla onog koji je misaonim i jezičkim uplivom uspio da ih oživi i preda drugima na uvid, kako bi makar, ako ne oduševljenje, izazvao emociju. U tome spava jedna cijela struktura proze, u ljubavi koja je iz piščevog ugla bila glavni motiv stvaranja, odvodeći ga do dalekih obala samospoznaje i dajući mu život koji postoji onda kada priči dođe kraj. Svi ljudi su, makar jednom u životu, napravili ljubavnu priču, nesvjesno, odnosno ne razmišljajući o tome da li će ta priča nastaviti da postoji, tj. da li će ona završiti kao priča ili biti jedan životni tok kojem se bio to pisac na papiru ili u životu, prepušta. Zbog navedenog, postoje razlozi za to što smo nekada davno pristali sa dušom druge osobe da se sretnemo, iako već tada znajući da će to imati svoj kraj ili možda doći do one tačke koju možemo nazvati životnom pričom. Isto je i sa obalama na nekom poluostrvu cvijeća koje smo doživjeli kao vrhunac intime, odvodeći partnera daleko od očiju stvarnosti, a nadajući se da će mora, jednako magičnom tehnikom spajanja obala, spojiti i duše onih koji su došli prisustvovati najdubljim tajnama kojim plivaju Rakovi i Ribe. Stvarnost je piscu pokazala nešto drugačije. Suočavanje sa pojavom kraja i predaja voljenih drugima, kao glavna odlika lošeg okončanja naracije, može izazvati samo dalju motivaciju za stvaranjem, nekih možda malo boljih priča.

Na kraju, ljubavna priča postoji zbog sebe same. Vjerujući da je usljed nekih boljih reakcija ili odluka, moglo biti drugačije, jednako je mišljenju da rijeke ne bi preplavile obale da nije padalo toliko kiše. Postoje ljubavne priče koje ste ispričali sebi, a koje niste morali da dijelite sa drugim, iz nekih ovozemaljskih razloga koji će jednog dana usljed promjene društvene svijesti postati besmislica. Takođe, postoje i one ljubavne priče o kojima još uvijek mislite. Jasno je da ste ih završili, možda i ispisali, ali i dalje se na neki lukav način prelamaju u prizmama unutrašnjosti. O tim pričama je najtužnije govoriti. I te priče je najbolnije postaviti u obrazac. Njih nije samo dovoljno zaboraviti. Njih je potrebno zasaditi, nadajući se najboljem cvatu do sljedeće priče.

понедељак, 20. мај 2019.

Proljećne priče: Misterija položenog ispita

Morao bih da podijelim sa vama jedan događaj koji se desio mom prijatelju i meni, tokom studijskih dana bezbrižnosti i savršenog osjećaja za vrijeme. Nije bila tajna da sam jako slabo učio, zbog čega su me roditelji poslali u Foču da završim studije, naizgled, misleći da studentski uspjeh zavisi od fakulteta koji studira, a ne od njega samog. I te četiri, utrošene godine, na kraju su rezultirale tome da nikada nisam bio ni pisar, ni advokat, ni sudija, već sam postao prodavac namještaja napravljenog od najkvalitetnijeg drveta, ručno rađenog kod gazde Veljeg. Ali to nije priča kojoj želim da se posvetim.
Dude, kako se zvao moj prijatelj, živio je u kući jedne starije gospođe, a kasnije sam došao i ja, gotovo siguran da u takvim uslovima života neću preživjeti ni nedjelju dana, a tih nedjelju dana su se odužile na četiri godine. Dude je po svojoj prirodi bio jako flegamtičnog temperamenta, govorio bi često da je on u Foči jer su tako njegovi bogovi htjeli, ali nisam nikada imao smjelosti da ga pitam o kojim se to bogovima, zapravo radi. Dude i ja smo imali naviku, gotovo s početka studija, da šetamo jednim dijelom Foče koji je bio poznat po tome što kada se tezge zatvore, niko živi nije prolazio tuda, pa je to bilo idealno mjesto da započnemo mnoštvo misterioznih tema, uključujući i Dudetov čuveni zaključak da je telepatija i čitanje misli jedan prosti metod i računica, imajući u vidu da slučajnosti ne postoje, te da on samo da je malo življi, bi mogao da obradi metod i savlada tehniku čitanja misli. Tako, šetajući jedne majske noći, Dude me je posmatrao analitično, zbog čega sam ga odmah pitao o čemu se radi.
- Misliš na prodavačicu čarapa, kod koje smo danas bili kad smo kupovali veš.
- Jeste! Ne mogu da poreknem.
- Znao sam.
 Nisam baš mogao da se suzdržim, a da ga ne pitam odakle je znao, iako i sam nisam vjerovao u njegovu teoriju da se misli mogu pročitati.
- Prosto. Posmatram te dok hodaš. Hodao si pogrbljeno sve do ove tezge koju smo prošli, a na kojoj je nacrtan par čarapa, kada si se odjednom uspravio. Pala ti je na pamet prodavačica čarapa.
- Hm. Ima smisla. Ali ja nisam uopšte obratio pažnju da smo prošli pored tezge sa logom čarapa.
- Nije ni važno. Konačan ishod toga je da sam uspio da ti pročitam misli.
- Istina.
- Elem, pošao bih od toga da govor tijela dosta govori o tome šta neko misli.
- Molim te, reci mi nešto više o tome.

Nastavili smo da hodamo i istovremeno razglabajući o tome kako su ljudi koji nisu svjesni svojih misli u trenutku pogrbljeni, a da im je okidač za misli spoljni nadražaj, koji podstiče na neko iskustvo koje su tog dana, ili nekog prethodnog doživjeli. Vrlo vjerovatno da je ovo već neko nekad napisao, postoje ljudi koji se bave pamćenjem i razmišljanjem, kao što je to Vesna jednom prilikom rekla kad nam je donijela kilo kafe i duvana, jer nismo imali ništa da jedemo, ali nam se pila kafa.

- Prijatelju, reći ću ti na osnovu ovoga svega što smo večeras ispričali da mogu da ti pomognem da mrdneš sa prve godine fakulteta.
- Ma, je li? Kako?
- I te kako! Možemo da posmatramo starog Domara (kako smo zvali profesora Nacionalne istorije koji je spavao na fakultetu, usljed eksproprijacije imovine, koju je nazivao svojom, iako nikada nije imao zemljišno- knjižni papir za isto), i onda da mu usadimo misao da ti dozvoli da položiš ispit.
Moram da priznam da mi je ideja zazvučala veoma primamljivo. Želio sam to više od svega, ali gle, razum ipak traži malo više razloga.
- Nisam siguran Dude da je to izvodljivo.
- I te kako. Hoćeš da probamo? Ionako ništa ne gubiš. Već tri godine ništa ne polažeš, isto ti je.
- Pa s obzirom na okolnosti, u pravu si. Može!

Nekoliko nedjelja nakon našeg razgovora, Dude je dolazio na predavanja profesora Domara, iako je to odavno položio. Posmatrao je po nekoliko sati samo njegovo lice, ramena, ruke, pa povremeno ponešto i zapisivao i crtao. Jednog dana me je sreo na hodniku i rekao da je spreman.
- Već?
- Da.
- Sad možemo da ga ubijedimo da me pusti da prođem?
- I te kako.
- Uh. Onda da se prijavim da polažem. Dude, ja nisam ništa učio.
- I ne treba. To bi pokvarilo plan.
- Uvrnuto. Ovo je uvrnuto.
- Prijatelju, vidjećeš da ovo ima smisla.
- I onda ćemo cijeli fakultet ovako da završimo?
- I te kako. Ja sam dogurao do kraja, meni je gore. Ti si još na početku, tebi je lakše.

Domar mi je zakazao ispit sjutradan nakon prijave.
- Spremili ste Nacionalnu istoriju, prije roka, kolega?
- Jesam, profesore, moram da Vam priznam da sam ga ovog puta naučio baš.
- Ako tako kažete, dođite sjutra u kabinet.
- Profesore, mogu li samo da Vas nešto zamolim?
- Kažite, kolega.
- Jel' može ispitu da prisustvuje Dude, kolega sa treće godine?
- A zašto bi Dude dolazio na ispit, ako je položio?
- Jer me njegovo prisustvo smiruje, pomogao mi je dosta oko ispita.
- Nema problema, ali ne želim domunđavanje i šaptanje, jer ću zabraniti da ovo polažete naredne dvije godine.
- Neće biti toga profesore, obećavam.

Otišao sam poprilično zadovoljan. Moram da priznam ne zbog toga što postoji šansa da položim ispiut, već što postoji šansa da naš plan uspije. Dude je bio stvarno genije, sve i da ovo ne uspije, mislio sam. Na dan ispita, Dude i ja smo ušli u kabinet samouvjereno. Izvukao sam listić sa tri ispitna pitanja o kojima, naravno, nisam imao pojma. Dude je stajao kod vrata, fiksirajući pogled pravo u profesorovo čelo.

- Možete početi, kolega.

Činjenica je da je u tom trenutku Dude bacio olovku na pod, pa se Domar okrenuo oko sebe par puta i pogledao ispod stola, i kada se vratio na stolicu, pogledao me je. I ja sam njega pogledao. Dude je razvukao osmijeh od uva do uva.

- Čekajte, kolega. Da upišemo u index prvo.

Dude je stajao iznad mene, likujući i čupajući me za vrat dok je Domar upisivao ocjenu u index.

- Izvolite, kolega. Položili ste Nacionalnu istoriju.
- Hvala profesore.

Izašli smo iz kabineta kao pobjednici, smijali smo se na putu od fakulteta do kuće. Dude je sve vrijeme pričao o tome kako je došao do toga da baci olovku i da spuštanje profesorove glave na pod je dovelo do toga da mu sjuri krv u glavu, da kada istu podigne, izgubiće pojam o vremenu, a on će mu ,,ubaciti'' misao u glavu da sam sve vrijeme pričao i da sam položio.

- Dude, ti si genije.
- I te kako.

Naredni ispiti su bili zakazani, ali o njima već nisam brinuo. Taman pred početak ispitnog roka, dobio sam obavijest da mi je otac jako bolestan. Otišao sam da ga vidim pred ispitni rok, a on je dok sam boravio kući umro. Nakon toga, nikada se više nisam vratio na fakultet. Dude i ja smo se čuli nekoliko puta poslije toga, nakon čega je i on prestao da se javlja. Više od deset godina kasnije, vidim ga u Skupštini i po raznim politički važnim tijelima, sa važnim ljudima. Prima dobru platu, kažu.

Ne mogu a da se ne zapitam: Da li i sa njima koristi tehniku sa mislima kao sa Domarom kada me je pustio da položim ispit?

недеља, 12. мај 2019.

Proljećne priče: Hurakan

Neubičajeno hladno za ovo doba godine. Zbog pretjerane kiše postoji rizik od poplave unutar radnje, kako se voda skupila oko ulaznih vrata, a od vlage prijeti opasnost uništenja drvenih predmeta koji su na prodaju. Bio bi to veliki gubitak.
Sa druge strane, vrijeme je i samo po sebi loše. Svi su uglavnom orjentisani na ono što moraju da obave i jure kućama, a ja pravim drvene umjetnine, koje uključuju i neki manji namještaj, dekoracijskog karaktera, najčešće za enterijer prostora koji niko ne kupuje. Naročito ne u ovakvim uslovima. Ovaj grad je za vrijeme kiše loš za prodaju. I ulice mirišu na pogaženo lišće, proljeće koje ne dolazi, paljevinu i laičku magiju. Svima je već sve poznato. Ponekad neko novo lice proviri kroz izlog, i pravi se da me ne vidi, zadržavajući najviše pogled na stari mlin, manjih dimenzija koji nije na prodaju. Do sada sam ga mogao prodati deset puta najmanje. I da sam samo to pravio, mogao bih pristojno da živim, pomislio sam više puta. Međutim, postoji dobar dio komada koji su ljepši od mlina. Možda nemaju neku naročitu priču, ali je svaki za sebe poseban. I držim se toga. Iako je svaki od tih predmeta star makar godinu dana.

Došlo je na vjetru Ramazana. Nema ništa posebno u ovom gradu kada počinje mjesec posta. Ulice su i dalje prazne u svitanje, poneko mlađi prelazi ulicu, vraćajući se iz grada i poneko svijetlo dopire sa visokih kuća. Osim možda molitva. Tačno preko puta radnje. Visoki toranj iz kojeg dopire najsnažniji poziv za molitvu. Najčešće prije svitanja i zalaska sunca. Tada i počinju da se protežu razni mirisi koji dopiru preko puta. Reflektori koji bacaju svijetlo i na moju radnju na stakleni izlog izgledaju kao hiljade svitaca koji igraju u krug. Kao kolovrat i preslica koji se stalno vrte. I vjetar koji obećava zlato, a donosi lišće.

Šta uopšte loše može da proizađe iz toga? Samo mali vjetar. Dašak koji čini da u ovo doba mačke ciče i prevrću odbačene predmete po ulicama. Možda i da otjera kiše. I nauči da sve što imamo je na zajam. Sve na kraju odlazi. I ljubav. I djeca. Jer, na kraju, ništa nije naše stvarno. Otvorio sam vrata radnje i naslonio se na ulaz. Reflektori su upaljeni. Uskoro će poziv za molitvu.

Kuda ideš bosonogi dječače?
Gdje ti je porodica?
Porodica mi je vjetar.
Majka mi je Mjesec
Sunce mi je Otac. 

U početku je nečujno. Uvijek je tako. Ali vazduh postaje napet. Miriše na slamu. 

,,Vrrrr, vrrrrr, i  korito bješe prepuno slame koja se pretvorila u zlato. ''

Onda se pojačava, opet nedovoljno. Vazduh je zasićen mirisom pačulija i sandalovine. Počelo je...

Kuda ideš bosonogi dječače?

Sa druge strane ulice, odakle uskoro počinje molitva lete plakati sa raznim vremenskim zonama.

Gdje ti je porodica?

Mogu da čujem obećanja. Da će ovog puta biti drugačije. Znam da je to laž. Obećava zlato, a donosi lišće. Struji na potiljku i proteže se kroz čitavo tijelo. Postaje i hladno. Kiša je već prestala. Sve bi ovo moglo odletjeti ako bi On došao. Hurakan. Ehekatl. Majanski bog vjetra. 

I traži nešto. Uvijek nešto moramo da damo da bismo dobili. I sve je na zajam. 

,,- Ali nemam više ništa da dam.
- Kada nakon udaje za kralja rodiš prvorođeno, daćeš ga meni. 
U tom trenutku pomisli ko zna šta će se sve desiti i pristade- Daću ti dijete.

Vrrrr, vrrrrr i korito bješe prepuno slame koja se pretvorila u zlato. ''

Sa druge strane ulice, na trenutak mi se učinilo da se sam od sebe kreće zeleni plašt. Približavajući se prostoru za molitvu, nakon stupanja na svjetlo reflektora koji su se pružali sa visokog tornja, vidio sam da je u pitanju čovjek. Onaj osjećaj da je pametnije da odem, ali me nešto ipak drži i dalje tu- na ulazu. Prije nego je ušao, okrenuo se prema mojoj radnji. Na trenutak ispod zelenog plašta, mogao sam da vidim boje. Jedva vidljive. Ali nešto nije bilo u redu. Mahnuo sam nesigurno, ubijeđen da će i on mahnuti, ali to se nije desilo. Samo boje. I pogled. Sreli smo se ranije, to je sigurno. Ali to je bio drugi čovjek.

Bijeg iz grada. Koferi, dolazak. Koferi, odlazak. 

Lice koje sam sretao u svakom od njih koji sputavaju.

Čovjek u fotelji sa pozicijom, čuvar tradicije. Ulaz pored obućara, čovjek sa velikom brojanicom koji ne vjeruje u zvijezde i zatvara boje. 

Pogled koji je više značio da sve to što sam do sada mislio da je pogrešno. Podsjetnik da se igla u kompasu mijenja. Možda ne uvijek tamo gdje bi mi da idemo. Ali se kreće. I da je isti onaj vjetar koji obećava nekad na našoj strani, a nekad ne. Podsjetnik da je prošlost hronična bolest. I da jedino prošlost nije na zajam.

Vidiš, D.? Ipak, sve se vraća. 

Sa visokog tornja je započela molitva. Vjetar se umirio.

Porodica mi je vjetar.
Majka mi je Mjesec
Sunce mi je Otac. 

I on je otišao. Obavijen u zeleno.