Proljećne priče: Hurakan

Neubičajeno hladno za ovo doba godine. Zbog pretjerane kiše postoji rizik od poplave unutar radnje, kako se voda skupila oko ulaznih vrata, a od vlage prijeti opasnost uništenja drvenih predmeta koji su na prodaju. Bio bi to veliki gubitak.
Sa druge strane, vrijeme je i samo po sebi loše. Svi su uglavnom orjentisani na ono što moraju da obave i jure kućama, a ja pravim drvene umjetnine, koje uključuju i neki manji namještaj, dekoracijskog karaktera, najčešće za enterijer prostora koji niko ne kupuje. Naročito ne u ovakvim uslovima. Ovaj grad je za vrijeme kiše loš za prodaju. I ulice mirišu na pogaženo lišće, proljeće koje ne dolazi, paljevinu i laičku magiju. Svima je već sve poznato. Ponekad neko novo lice proviri kroz izlog, i pravi se da me ne vidi, zadržavajući najviše pogled na stari mlin, manjih dimenzija koji nije na prodaju. Do sada sam ga mogao prodati deset puta najmanje. I da sam samo to pravio, mogao bih pristojno da živim, pomislio sam više puta. Međutim, postoji dobar dio komada koji su ljepši od mlina. Možda nemaju neku naročitu priču, ali je svaki za sebe poseban. I držim se toga. Iako je svaki od tih predmeta star makar godinu dana.

Došlo je na vjetru Ramazana. Nema ništa posebno u ovom gradu kada počinje mjesec posta. Ulice su i dalje prazne u svitanje, poneko mlađi prelazi ulicu, vraćajući se iz grada i poneko svijetlo dopire sa visokih kuća. Osim možda molitva. Tačno preko puta radnje. Visoki toranj iz kojeg dopire najsnažniji poziv za molitvu. Najčešće prije svitanja i zalaska sunca. Tada i počinju da se protežu razni mirisi koji dopiru preko puta. Reflektori koji bacaju svijetlo i na moju radnju na stakleni izlog izgledaju kao hiljade svitaca koji igraju u krug. Kao kolovrat i preslica koji se stalno vrte. I vjetar koji obećava zlato, a donosi lišće.

Šta uopšte loše može da proizađe iz toga? Samo mali vjetar. Dašak koji čini da u ovo doba mačke ciče i prevrću odbačene predmete po ulicama. Možda i da otjera kiše. I nauči da sve što imamo je na zajam. Sve na kraju odlazi. I ljubav. I djeca. Jer, na kraju, ništa nije naše stvarno. Otvorio sam vrata radnje i naslonio se na ulaz. Reflektori su upaljeni. Uskoro će poziv za molitvu.

Kuda ideš bosonogi dječače?
Gdje ti je porodica?
Porodica mi je vjetar.
Majka mi je Mjesec
Sunce mi je Otac. 

U početku je nečujno. Uvijek je tako. Ali vazduh postaje napet. Miriše na slamu. 

,,Vrrrr, vrrrrr, i  korito bješe prepuno slame koja se pretvorila u zlato. ''

Onda se pojačava, opet nedovoljno. Vazduh je zasićen mirisom pačulija i sandalovine. Počelo je...

Kuda ideš bosonogi dječače?

Sa druge strane ulice, odakle uskoro počinje molitva lete plakati sa raznim vremenskim zonama.

Gdje ti je porodica?

Mogu da čujem obećanja. Da će ovog puta biti drugačije. Znam da je to laž. Obećava zlato, a donosi lišće. Struji na potiljku i proteže se kroz čitavo tijelo. Postaje i hladno. Kiša je već prestala. Sve bi ovo moglo odletjeti ako bi On došao. Hurakan. Ehekatl. Majanski bog vjetra. 

I traži nešto. Uvijek nešto moramo da damo da bismo dobili. I sve je na zajam. 

,,- Ali nemam više ništa da dam.
- Kada nakon udaje za kralja rodiš prvorođeno, daćeš ga meni. 
U tom trenutku pomisli ko zna šta će se sve desiti i pristade- Daću ti dijete.

Vrrrr, vrrrrr i korito bješe prepuno slame koja se pretvorila u zlato. ''

Sa druge strane ulice, na trenutak mi se učinilo da se sam od sebe kreće zeleni plašt. Približavajući se prostoru za molitvu, nakon stupanja na svjetlo reflektora koji su se pružali sa visokog tornja, vidio sam da je u pitanju čovjek. Onaj osjećaj da je pametnije da odem, ali me nešto ipak drži i dalje tu- na ulazu. Prije nego je ušao, okrenuo se prema mojoj radnji. Na trenutak ispod zelenog plašta, mogao sam da vidim boje. Jedva vidljive. Ali nešto nije bilo u redu. Mahnuo sam nesigurno, ubijeđen da će i on mahnuti, ali to se nije desilo. Samo boje. I pogled. Sreli smo se ranije, to je sigurno. Ali to je bio drugi čovjek.

Bijeg iz grada. Koferi, dolazak. Koferi, odlazak. 

Lice koje sam sretao u svakom od njih koji sputavaju.

Čovjek u fotelji sa pozicijom, čuvar tradicije. Ulaz pored obućara, čovjek sa velikom brojanicom koji ne vjeruje u zvijezde i zatvara boje. 

Pogled koji je više značio da sve to što sam do sada mislio da je pogrešno. Podsjetnik da se igla u kompasu mijenja. Možda ne uvijek tamo gdje bi mi da idemo. Ali se kreće. I da je isti onaj vjetar koji obećava nekad na našoj strani, a nekad ne. Podsjetnik da je prošlost hronična bolest. I da jedino prošlost nije na zajam.

Vidiš, D.? Ipak, sve se vraća. 

Sa visokog tornja je započela molitva. Vjetar se umirio.

Porodica mi je vjetar.
Majka mi je Mjesec
Sunce mi je Otac. 

I on je otišao. Obavijen u zeleno.
 
 


Коментари

Популарни постови