Proljećne priče: Misterija položenog ispita
Morao bih da podijelim sa vama jedan događaj koji se desio mom prijatelju i meni, tokom studijskih dana bezbrižnosti i savršenog osjećaja za vrijeme. Nije bila tajna da sam jako slabo učio, zbog čega su me roditelji poslali u Foču da završim studije, naizgled, misleći da studentski uspjeh zavisi od fakulteta koji studira, a ne od njega samog. I te četiri, utrošene godine, na kraju su rezultirale tome da nikada nisam bio ni pisar, ni advokat, ni sudija, već sam postao prodavac namještaja napravljenog od najkvalitetnijeg drveta, ručno rađenog kod gazde Veljeg. Ali to nije priča kojoj želim da se posvetim.
Dude, kako se zvao moj prijatelj, živio je u kući jedne starije gospođe, a kasnije sam došao i ja, gotovo siguran da u takvim uslovima života neću preživjeti ni nedjelju dana, a tih nedjelju dana su se odužile na četiri godine. Dude je po svojoj prirodi bio jako flegamtičnog temperamenta, govorio bi često da je on u Foči jer su tako njegovi bogovi htjeli, ali nisam nikada imao smjelosti da ga pitam o kojim se to bogovima, zapravo radi. Dude i ja smo imali naviku, gotovo s početka studija, da šetamo jednim dijelom Foče koji je bio poznat po tome što kada se tezge zatvore, niko živi nije prolazio tuda, pa je to bilo idealno mjesto da započnemo mnoštvo misterioznih tema, uključujući i Dudetov čuveni zaključak da je telepatija i čitanje misli jedan prosti metod i računica, imajući u vidu da slučajnosti ne postoje, te da on samo da je malo življi, bi mogao da obradi metod i savlada tehniku čitanja misli. Tako, šetajući jedne majske noći, Dude me je posmatrao analitično, zbog čega sam ga odmah pitao o čemu se radi.
- Misliš na prodavačicu čarapa, kod koje smo danas bili kad smo kupovali veš.
- Jeste! Ne mogu da poreknem.
- Znao sam.
Nisam baš mogao da se suzdržim, a da ga ne pitam odakle je znao, iako i sam nisam vjerovao u njegovu teoriju da se misli mogu pročitati.
- Prosto. Posmatram te dok hodaš. Hodao si pogrbljeno sve do ove tezge koju smo prošli, a na kojoj je nacrtan par čarapa, kada si se odjednom uspravio. Pala ti je na pamet prodavačica čarapa.
- Hm. Ima smisla. Ali ja nisam uopšte obratio pažnju da smo prošli pored tezge sa logom čarapa.
- Nije ni važno. Konačan ishod toga je da sam uspio da ti pročitam misli.
- Istina.
- Elem, pošao bih od toga da govor tijela dosta govori o tome šta neko misli.
- Molim te, reci mi nešto više o tome.
Nastavili smo da hodamo i istovremeno razglabajući o tome kako su ljudi koji nisu svjesni svojih misli u trenutku pogrbljeni, a da im je okidač za misli spoljni nadražaj, koji podstiče na neko iskustvo koje su tog dana, ili nekog prethodnog doživjeli. Vrlo vjerovatno da je ovo već neko nekad napisao, postoje ljudi koji se bave pamćenjem i razmišljanjem, kao što je to Vesna jednom prilikom rekla kad nam je donijela kilo kafe i duvana, jer nismo imali ništa da jedemo, ali nam se pila kafa.
- Prijatelju, reći ću ti na osnovu ovoga svega što smo večeras ispričali da mogu da ti pomognem da mrdneš sa prve godine fakulteta.
- Ma, je li? Kako?
- I te kako! Možemo da posmatramo starog Domara (kako smo zvali profesora Nacionalne istorije koji je spavao na fakultetu, usljed eksproprijacije imovine, koju je nazivao svojom, iako nikada nije imao zemljišno- knjižni papir za isto), i onda da mu usadimo misao da ti dozvoli da položiš ispit.
Moram da priznam da mi je ideja zazvučala veoma primamljivo. Želio sam to više od svega, ali gle, razum ipak traži malo više razloga.
- Nisam siguran Dude da je to izvodljivo.
- I te kako. Hoćeš da probamo? Ionako ništa ne gubiš. Već tri godine ništa ne polažeš, isto ti je.
- Pa s obzirom na okolnosti, u pravu si. Može!
Nekoliko nedjelja nakon našeg razgovora, Dude je dolazio na predavanja profesora Domara, iako je to odavno položio. Posmatrao je po nekoliko sati samo njegovo lice, ramena, ruke, pa povremeno ponešto i zapisivao i crtao. Jednog dana me je sreo na hodniku i rekao da je spreman.
- Već?
- Da.
- Sad možemo da ga ubijedimo da me pusti da prođem?
- I te kako.
- Uh. Onda da se prijavim da polažem. Dude, ja nisam ništa učio.
- I ne treba. To bi pokvarilo plan.
- Uvrnuto. Ovo je uvrnuto.
- Prijatelju, vidjećeš da ovo ima smisla.
- I onda ćemo cijeli fakultet ovako da završimo?
- I te kako. Ja sam dogurao do kraja, meni je gore. Ti si još na početku, tebi je lakše.
Domar mi je zakazao ispit sjutradan nakon prijave.
- Spremili ste Nacionalnu istoriju, prije roka, kolega?
- Jesam, profesore, moram da Vam priznam da sam ga ovog puta naučio baš.
- Ako tako kažete, dođite sjutra u kabinet.
- Profesore, mogu li samo da Vas nešto zamolim?
- Kažite, kolega.
- Jel' može ispitu da prisustvuje Dude, kolega sa treće godine?
- A zašto bi Dude dolazio na ispit, ako je položio?
- Jer me njegovo prisustvo smiruje, pomogao mi je dosta oko ispita.
- Nema problema, ali ne želim domunđavanje i šaptanje, jer ću zabraniti da ovo polažete naredne dvije godine.
- Neće biti toga profesore, obećavam.
Otišao sam poprilično zadovoljan. Moram da priznam ne zbog toga što postoji šansa da položim ispiut, već što postoji šansa da naš plan uspije. Dude je bio stvarno genije, sve i da ovo ne uspije, mislio sam. Na dan ispita, Dude i ja smo ušli u kabinet samouvjereno. Izvukao sam listić sa tri ispitna pitanja o kojima, naravno, nisam imao pojma. Dude je stajao kod vrata, fiksirajući pogled pravo u profesorovo čelo.
- Možete početi, kolega.
Činjenica je da je u tom trenutku Dude bacio olovku na pod, pa se Domar okrenuo oko sebe par puta i pogledao ispod stola, i kada se vratio na stolicu, pogledao me je. I ja sam njega pogledao. Dude je razvukao osmijeh od uva do uva.
- Čekajte, kolega. Da upišemo u index prvo.
Dude je stajao iznad mene, likujući i čupajući me za vrat dok je Domar upisivao ocjenu u index.
- Izvolite, kolega. Položili ste Nacionalnu istoriju.
- Hvala profesore.
Izašli smo iz kabineta kao pobjednici, smijali smo se na putu od fakulteta do kuće. Dude je sve vrijeme pričao o tome kako je došao do toga da baci olovku i da spuštanje profesorove glave na pod je dovelo do toga da mu sjuri krv u glavu, da kada istu podigne, izgubiće pojam o vremenu, a on će mu ,,ubaciti'' misao u glavu da sam sve vrijeme pričao i da sam položio.
- Dude, ti si genije.
- I te kako.
Naredni ispiti su bili zakazani, ali o njima već nisam brinuo. Taman pred početak ispitnog roka, dobio sam obavijest da mi je otac jako bolestan. Otišao sam da ga vidim pred ispitni rok, a on je dok sam boravio kući umro. Nakon toga, nikada se više nisam vratio na fakultet. Dude i ja smo se čuli nekoliko puta poslije toga, nakon čega je i on prestao da se javlja. Više od deset godina kasnije, vidim ga u Skupštini i po raznim politički važnim tijelima, sa važnim ljudima. Prima dobru platu, kažu.
Ne mogu a da se ne zapitam: Da li i sa njima koristi tehniku sa mislima kao sa Domarom kada me je pustio da položim ispit?
Dude, kako se zvao moj prijatelj, živio je u kući jedne starije gospođe, a kasnije sam došao i ja, gotovo siguran da u takvim uslovima života neću preživjeti ni nedjelju dana, a tih nedjelju dana su se odužile na četiri godine. Dude je po svojoj prirodi bio jako flegamtičnog temperamenta, govorio bi često da je on u Foči jer su tako njegovi bogovi htjeli, ali nisam nikada imao smjelosti da ga pitam o kojim se to bogovima, zapravo radi. Dude i ja smo imali naviku, gotovo s početka studija, da šetamo jednim dijelom Foče koji je bio poznat po tome što kada se tezge zatvore, niko živi nije prolazio tuda, pa je to bilo idealno mjesto da započnemo mnoštvo misterioznih tema, uključujući i Dudetov čuveni zaključak da je telepatija i čitanje misli jedan prosti metod i računica, imajući u vidu da slučajnosti ne postoje, te da on samo da je malo življi, bi mogao da obradi metod i savlada tehniku čitanja misli. Tako, šetajući jedne majske noći, Dude me je posmatrao analitično, zbog čega sam ga odmah pitao o čemu se radi.
- Misliš na prodavačicu čarapa, kod koje smo danas bili kad smo kupovali veš.
- Jeste! Ne mogu da poreknem.
- Znao sam.
Nisam baš mogao da se suzdržim, a da ga ne pitam odakle je znao, iako i sam nisam vjerovao u njegovu teoriju da se misli mogu pročitati.
- Prosto. Posmatram te dok hodaš. Hodao si pogrbljeno sve do ove tezge koju smo prošli, a na kojoj je nacrtan par čarapa, kada si se odjednom uspravio. Pala ti je na pamet prodavačica čarapa.
- Hm. Ima smisla. Ali ja nisam uopšte obratio pažnju da smo prošli pored tezge sa logom čarapa.
- Nije ni važno. Konačan ishod toga je da sam uspio da ti pročitam misli.
- Istina.
- Elem, pošao bih od toga da govor tijela dosta govori o tome šta neko misli.
- Molim te, reci mi nešto više o tome.
Nastavili smo da hodamo i istovremeno razglabajući o tome kako su ljudi koji nisu svjesni svojih misli u trenutku pogrbljeni, a da im je okidač za misli spoljni nadražaj, koji podstiče na neko iskustvo koje su tog dana, ili nekog prethodnog doživjeli. Vrlo vjerovatno da je ovo već neko nekad napisao, postoje ljudi koji se bave pamćenjem i razmišljanjem, kao što je to Vesna jednom prilikom rekla kad nam je donijela kilo kafe i duvana, jer nismo imali ništa da jedemo, ali nam se pila kafa.
- Prijatelju, reći ću ti na osnovu ovoga svega što smo večeras ispričali da mogu da ti pomognem da mrdneš sa prve godine fakulteta.
- Ma, je li? Kako?
- I te kako! Možemo da posmatramo starog Domara (kako smo zvali profesora Nacionalne istorije koji je spavao na fakultetu, usljed eksproprijacije imovine, koju je nazivao svojom, iako nikada nije imao zemljišno- knjižni papir za isto), i onda da mu usadimo misao da ti dozvoli da položiš ispit.
Moram da priznam da mi je ideja zazvučala veoma primamljivo. Želio sam to više od svega, ali gle, razum ipak traži malo više razloga.
- Nisam siguran Dude da je to izvodljivo.
- I te kako. Hoćeš da probamo? Ionako ništa ne gubiš. Već tri godine ništa ne polažeš, isto ti je.
- Pa s obzirom na okolnosti, u pravu si. Može!
Nekoliko nedjelja nakon našeg razgovora, Dude je dolazio na predavanja profesora Domara, iako je to odavno položio. Posmatrao je po nekoliko sati samo njegovo lice, ramena, ruke, pa povremeno ponešto i zapisivao i crtao. Jednog dana me je sreo na hodniku i rekao da je spreman.
- Već?
- Da.
- Sad možemo da ga ubijedimo da me pusti da prođem?
- I te kako.
- Uh. Onda da se prijavim da polažem. Dude, ja nisam ništa učio.
- I ne treba. To bi pokvarilo plan.
- Uvrnuto. Ovo je uvrnuto.
- Prijatelju, vidjećeš da ovo ima smisla.
- I onda ćemo cijeli fakultet ovako da završimo?
- I te kako. Ja sam dogurao do kraja, meni je gore. Ti si još na početku, tebi je lakše.
Domar mi je zakazao ispit sjutradan nakon prijave.
- Spremili ste Nacionalnu istoriju, prije roka, kolega?
- Jesam, profesore, moram da Vam priznam da sam ga ovog puta naučio baš.
- Ako tako kažete, dođite sjutra u kabinet.
- Profesore, mogu li samo da Vas nešto zamolim?
- Kažite, kolega.
- Jel' može ispitu da prisustvuje Dude, kolega sa treće godine?
- A zašto bi Dude dolazio na ispit, ako je položio?
- Jer me njegovo prisustvo smiruje, pomogao mi je dosta oko ispita.
- Nema problema, ali ne želim domunđavanje i šaptanje, jer ću zabraniti da ovo polažete naredne dvije godine.
- Neće biti toga profesore, obećavam.
Otišao sam poprilično zadovoljan. Moram da priznam ne zbog toga što postoji šansa da položim ispiut, već što postoji šansa da naš plan uspije. Dude je bio stvarno genije, sve i da ovo ne uspije, mislio sam. Na dan ispita, Dude i ja smo ušli u kabinet samouvjereno. Izvukao sam listić sa tri ispitna pitanja o kojima, naravno, nisam imao pojma. Dude je stajao kod vrata, fiksirajući pogled pravo u profesorovo čelo.
- Možete početi, kolega.
Činjenica je da je u tom trenutku Dude bacio olovku na pod, pa se Domar okrenuo oko sebe par puta i pogledao ispod stola, i kada se vratio na stolicu, pogledao me je. I ja sam njega pogledao. Dude je razvukao osmijeh od uva do uva.
- Čekajte, kolega. Da upišemo u index prvo.
Dude je stajao iznad mene, likujući i čupajući me za vrat dok je Domar upisivao ocjenu u index.
- Izvolite, kolega. Položili ste Nacionalnu istoriju.
- Hvala profesore.
Izašli smo iz kabineta kao pobjednici, smijali smo se na putu od fakulteta do kuće. Dude je sve vrijeme pričao o tome kako je došao do toga da baci olovku i da spuštanje profesorove glave na pod je dovelo do toga da mu sjuri krv u glavu, da kada istu podigne, izgubiće pojam o vremenu, a on će mu ,,ubaciti'' misao u glavu da sam sve vrijeme pričao i da sam položio.
- Dude, ti si genije.
- I te kako.
Naredni ispiti su bili zakazani, ali o njima već nisam brinuo. Taman pred početak ispitnog roka, dobio sam obavijest da mi je otac jako bolestan. Otišao sam da ga vidim pred ispitni rok, a on je dok sam boravio kući umro. Nakon toga, nikada se više nisam vratio na fakultet. Dude i ja smo se čuli nekoliko puta poslije toga, nakon čega je i on prestao da se javlja. Više od deset godina kasnije, vidim ga u Skupštini i po raznim politički važnim tijelima, sa važnim ljudima. Prima dobru platu, kažu.
Ne mogu a da se ne zapitam: Da li i sa njima koristi tehniku sa mislima kao sa Domarom kada me je pustio da položim ispit?
Коментари
Постави коментар