Struktura ljubavne priče

Postoje neke ljubavne priče koje gube vrijednost kada se ispričaju. Vjerovatno je posljedica nečeg takvog to što je ljubavna priča, ona prava, proizvod dvoje ljudi koji su vrlo vjerovatno toj priči uspjeli da vide kraj. Ono što kompozicija priče nudi, jeste uvod, razrada i zaključak, odnosno svaka priča ima tendenciju okončanja onda kada pisac isrpi sve naratorske mogućnosti kojim čitaoca uvodi u jedan novi svijet. Za razliku od ostalih priča, ma bilo koje vrste, ljubavna priča je uvijek univerzum koji su uspjeli da dotaknu u paru. Pojedinac, kao takav, nije u mogućnosti da prenese fabulu jednog ljubavnog prepričavanja bez uplitanja njemu bliske osobe koju je makar jednom u životu, iz najvećeg zanosa i ljubavi uspio da uplete u mrežu sopstvene radosti i želje za životom. Nerealno je očekivati da neuspješne ljubavne priče postoje, jer one su same po sebi, imajući u vidu da su vidjele kraj, uspješne, makar iz ugla onog koji je misaonim i jezičkim uplivom uspio da ih oživi i preda drugima na uvid, kako bi makar, ako ne oduševljenje, izazvao emociju. U tome spava jedna cijela struktura proze, u ljubavi koja je iz piščevog ugla bila glavni motiv stvaranja, odvodeći ga do dalekih obala samospoznaje i dajući mu život koji postoji onda kada priči dođe kraj. Svi ljudi su, makar jednom u životu, napravili ljubavnu priču, nesvjesno, odnosno ne razmišljajući o tome da li će ta priča nastaviti da postoji, tj. da li će ona završiti kao priča ili biti jedan životni tok kojem se bio to pisac na papiru ili u životu, prepušta. Zbog navedenog, postoje razlozi za to što smo nekada davno pristali sa dušom druge osobe da se sretnemo, iako već tada znajući da će to imati svoj kraj ili možda doći do one tačke koju možemo nazvati životnom pričom. Isto je i sa obalama na nekom poluostrvu cvijeća koje smo doživjeli kao vrhunac intime, odvodeći partnera daleko od očiju stvarnosti, a nadajući se da će mora, jednako magičnom tehnikom spajanja obala, spojiti i duše onih koji su došli prisustvovati najdubljim tajnama kojim plivaju Rakovi i Ribe. Stvarnost je piscu pokazala nešto drugačije. Suočavanje sa pojavom kraja i predaja voljenih drugima, kao glavna odlika lošeg okončanja naracije, može izazvati samo dalju motivaciju za stvaranjem, nekih možda malo boljih priča.

Na kraju, ljubavna priča postoji zbog sebe same. Vjerujući da je usljed nekih boljih reakcija ili odluka, moglo biti drugačije, jednako je mišljenju da rijeke ne bi preplavile obale da nije padalo toliko kiše. Postoje ljubavne priče koje ste ispričali sebi, a koje niste morali da dijelite sa drugim, iz nekih ovozemaljskih razloga koji će jednog dana usljed promjene društvene svijesti postati besmislica. Takođe, postoje i one ljubavne priče o kojima još uvijek mislite. Jasno je da ste ih završili, možda i ispisali, ali i dalje se na neki lukav način prelamaju u prizmama unutrašnjosti. O tim pričama je najtužnije govoriti. I te priče je najbolnije postaviti u obrazac. Njih nije samo dovoljno zaboraviti. Njih je potrebno zasaditi, nadajući se najboljem cvatu do sljedeće priče.

Коментари

Популарни постови