Ljetnje priče: Frula, vanila podne i kada je došao po svoje

Često se pitam šta bi bilo da nisam pogledao u nebo tog dana, kada je sve trebalo da bude onako kako su drugi isplanirali. Ili makar da u očima drugih ja budem konačno primjeran čovjek koji je odlučio da se prikloni višoj sili na način na koji su je drugi doživljavali. I tada kao i danas, postojala su neke stvari koje jednostavno niste smjeli da radite, bez ijednog logičnog objašnjenja zašto je to zabranjeno. Ko zna i odakle su te zabrane potekle, ali se sve uglavnom završavalo na tome da eto tako ne valja i nemoj to da radiš kad ti se kaže. Nije u pitanju znatiželja. Već potreba da dobijem razuman odgovor za ono što nisam smio da radim. Jedna od tih stvari bile su da oštricu nožu držim okrenutu prema sebi. Jednostavno to ne smije da se radi, jer nož sisa krv. Ili, niste smjeli da u određenim godinama zviždite, jer jednostavno to priziva đavole. Iste one koji će kasnije doći. Mnogo godina poslije, kada je bezbrižno trčanje zamijenio odlazak na džumu petkom ujutru, i upoznavanje sa efendijom Mustafom. I da će, istog tog jutra, ti đavoli doći po svoje.

Četrnaestog jula smo imali obavezu da se pripremimo svi za džumu koja je ovog puta trebala da bude posebna zato što je efendija dobio sina. Dao mu je ime Ahmed i odmah su mu izučili dovu kraj ušiju da otjeraju džine i šejtane ispod njegove brade. Na moje pitanje zašto to rade jer djetetu smeta, stalno plače, rekli su mi da ućutim jer ću dobiti takve batine da neću moći da sjedim. Opet mi nije bilo jasno zašto, ali sam se povukao. Krenuli smo prema džamiji. Za razliku od prethodne godine, jul je bio jako svjež. Nebo je bilo vedro, bilo je previše djece napolju kada sam izašao ispred kuće. Zvali su me pogledom da im se pridružim, ali sam sa jedne i druge strane uhvatio košulju i neverbalno im pokazao da ovo ne smijem da isprljam. Slegli su ramenima i pravili se da me ne vide poslije. Sve vrijeme dok smo hodali do džamije, ostala djeca su držala u rukama neke čudne sveske i knjige u kojima je jedna strana ispisana na arapskom, a druga na našem jeziku, ali je postojala i ona posebna kategorija djece koja je čitala stranice na arapskom, jer su već od malena znali da čitaju svete spise na izvornom jeziku na kojem su iste ispisane. Nije to bio Kur'an, to bih umio da prepoznam, najprije po orijentalnim arabeskama koje su krasile korice kako spreda tako i na poleđini knjige i uvijek je to bio tvrdi povez, tankih stranica, i mirisalo je na svježe masline koje majka iznese ujutro za doručak. Ovo su bile neke druge, tanje knjige, koje su više govorile o tome kako treba da se ponašamo dok klanjamo u džamiji i koje riječi treba da izgovaramo. Slično knjizi ,,Sam svoj mastor'', samo što su koristeći ove vrste knjiga rezultati često znali da izostaju, ali je su svi uporno govorili kako se sve to negdje zapiše i ispuni onda kada dođe vrijeme za to. I tada me je mučila nedoumica gdje se izgovorene stvari ispisuju i ko ih pusti nazad da bi se ostvarile onako kako smo nekad to poželjeli. Kao u onoj noći, kada je potrebno korpu napuniti svježim laticama ruže, jasmina i nakapati malo ulja pačulija.

Za snove u boji. 

Za ljubav koja će kasnije doći. 

I slomljeno srce iz spisa koje je neko nekad poželio i oživio. 

U džamiji je bilo mnogo tih ljudi koji su se vještački smijali efendiji Mustafi, i čestitali mu rođenje sina, pa i onih koji su mu poljubili ruku, a on neposredno poslije toga bacio pogled po prostoriji, a potom obrisao ruku od svoje pantalone. Uvijek je isto, samo što je efendija ovog puta imao na sebi zeleni plašt, sa zlatnim koncem koji je širio ukras od ramena sve do kraja rukava, i na jednom dijelu leđa, koja su kod efendije bila jako široka, pa se i slika mogla jasnije vidjeti. Bez posebnog oblika, s tim što kada bi se malo dublje zagledali, podsjećalo je na godine srama, zapaljenih košulja ljudi koji su nosili sa sobom opal, citrin, malahit i ametist. Smjestili smo se u sjedeći položaj na potkoljenicama, ja sam se nalazio tačno ispred prozora. Pogledao sam vani, nebo je bilo puno modrih oblaka, koji su se kretali u krug. Krug u pijesku, oivičenim svijećama u boji. Iste te slike koje sam odavno mogao da vidim i prije nego su me odveli u džamiju, znajući da vrlo vjerovatno nešto znače, ali nisam se nikada drznuo da pitam šta. Pošto je sve bilo u najboljem redu, svi su nestrpljivo počeli da očekuju molitvu. Počinje uglavnom najglasnije, a potom se efendija sjeti da je potrebno da malo smanji ton, jer očigledno remeti koncentraciju prisutnih. Ovog puta to nije bio slučaj. Raskoš božijeg poklona koji je došao u obliku Ahmeda, morao je odzvanja cijelom kasabom.

Allahu Akbar
Allahu Akbar
Allahu Akbar
Euzubillahi‐s‐Semi'i‐1‐Alimi mine‐š‐šejtani‐r‐radžim

Svi su spustili glavu na pod. Ostao sam da posmatram nebo. Sa vrha stepenica, odjednom je svjetlo postalo tiše, pa sam mogao da vidim. Bio je to efendija. Plašt mu je pao ovog puta pored nogu, plivajući po ćilimu koji se nalazio ispod njega. Okrenuo je glavu prema meni, i izvio obrve iznad čela. Nisam uspio da se pomjerim. Vrućina je postala nepodnošljiva. 

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim 

Svi su se vratili nazad na primarnu poziciju. On je i dalje gledao u mene, fiksirajući pogled pravo u moje oči i vrućina je bila još gora. Za trenutak kad su nam se pogledi sreli, mogao sam da znam. Podjsećao je na nekoga. Na stranice iz knjiga koje sam čitao i od kojih me je bilo strah. Čarobni frulaš koji je podavio djecu u vodi. Ali je prethodno otjerao miševe.

Slikar. 

I trešnje za slikara. 

I Čovjek u Zelenom. 

Pokušao sam da se skoncentrišem, ali to nije bilo moguće od vrućine. Noge su počele da mi trnu, nisam imao vazduha. 

Šta uopšte loše može da se desi? To je samo dašak vjetra. Isti onaj koji čini da izlazimo napolje i da se igramo, trčimo u krug. Vjetar koji je donio miris paljevine, zrelih jabuka na suncu, slomljeno srce 

Bam

Bam

i udare u roletne prozora, onda kada je postojao i onaj sasvim suprotan strah: strah da će te iste ruke da odu. Nekom drugom

drugi put.

Vjetar koji mazi vrat na mjestu gdje se kosa uvija u čvor na potiljku. Zato me i nije bilo strah da ga i ovog puta pozovem. Samo malo, i obećavam nikad više. 

Kuda ideš bosonogi dječače?
Gdje ti je porodica?
Porodica mi je vjetar. 
Otac mi je Sunce.
Majka mi je Mjesec.

Počelo je nečujno, mogao sam da vidim ispod hijaba u kojem su žene lijepo uvile svoje kose i pokrile uši. I na efendijinom plaštu, koji je takođe, gledajući u mene skrenuo pogled i primijetio da postaje svježe. Prijatno svježe. Ali za njega to nije trebalo da se desi. On je taj koji je trebao da vodi ljude u spas. On sa svojim zelenim plaštom. Ovog puta, danas, naročito. On je primjer da nakon toliko godina istrošene i bolesne sperme, Bog je podario dijete. Ili su đavoli došli po tijelo prelijepe efendijine žene i odveli je u krevet onog koji je sebe mogao, makar u tim trenucima među čaršavima, nazvati bogom. Za trenutak su svi osjetili vjetar. Podigli su glavu malo iznad zemlje, imajući potrebu da okončaju vrućinu tako što će poskidati svoje mantije i hijabe i plesati u krug. Ovog puta za želje ispisane u srcima. One želje koje je strah sakrio južno od srca, tako da ni Čovjek u Zelenom nije mogao da ih čuje. 

ALLAHU AKBAR

ovog puta jasno... ali nedovoljno. 

Kuda ideš bosonogi dječače?

Svi su opet poželjeli isto. Efendija je skočio na noge. Krenuo je prema stepenicama, a ja sam i dalje bio ukočen. Vjetar je ovog puta bio sve jači, svi su se podigli na noge. Svi prozori i vrata su bili zatvoreni, ali je šejtan uspio da uđe, rekli su. Gledali su se između sebe. Isti oni muškarci koji su tog trenutka poželjeli sve druge žene, sakrivene ispod marama i kane, i te žene koje su to uradile da bi bile bliže bogu. Pao sam na leđa. Svi su stali iznad mene. Sjetio sam se da će vrećice majčine dušice i pelina da otjeraju sve njih, a da donesu isti onaj vjetar. I lišće. I obećano zlato. I trčanje bez godina srama.

I slobodu. 

Za trenutak, mislio sam da sam đavo. 

Isti onaj, koji je došao po svoje.    

Коментари

Популарни постови