Ljetnje priče: Dječak bez sjenke
Nešto uvijek krene naopako kada imamo goste na večeri.
Prije nego me je i obavijestio da ćemo imati goste, imala sam u glavi već riješen meni šta ću sve spremati. Nikada nisam specijalno iznenađena time da je potrebno spremati večeru za više od dvoje ljudi. Uostalom, i kada večeramo samo nas dvoje, spremam uvijek onoliko da ostane i za sjutra, zbog čega me uvijek kritikuje. Na svoj tradicionalan način, pozivajući se na to da hrana već sjutra nema isti ukus kao kada je spremljena, što sam znala da je velika laž. Prstohvat ruzmarina i čilija radi boljeg ukusa na samom početku. Tart od limuna, i kugla sladoleda od vanile, prekrivenog rendanom, crnom čokoladom. I crna kafa, da probudi čula onda kada je sve postalo svejedno. Ili su sjenke ovog puta donijele nešto novo. Svoju knjigu recepata sam imala u glavi napamet, bilo da je to neko komplikovano jelo koje je zahtijevalo uvijek više vremena, ali nikad osjećaj da sam lijena da to spremam sada. Knjiga obložena koricama od crne kože, sa tankim povezom, koji, čini mi se, sam sama improvizovala starom trakom za kosu koja mi se više dopadala kao poveznik za knjigu, nego ukras za kosu. I nije bila samo moja. Bila je majčina prije toga, skromni svadbeni poklon za Zariju i mene, koji je trebao možda pripasti drugim sestrama, ali sam ja uspjela da budem prva u obavezi koju su sve žene tog perioda imale: da sašiju bijele haljine i poklone ih strancima kojima su obećale sebe do kraja života. U dobru i zlu. U bogatstvu. I u gladi. Bio je to skroman broj ljudi koji je trebao da posjeti naš dom na kraju obale, odmah preko puta ostrva. Često gubimo i signal na telefonima, jer kako ostatak mještana kojih je malo kaže, ovo mjesto je na samoj granici, ali granici koja nikada nije otvorena. To sam mogla i da prepostavim. Najprije jer kada bih izašla na terasu kuće, sve što sam ispred sebe mogla da vidim su bile stijene i beskrajno plavo more. Tako pokupljene blijedo crvene kose bi Zarija prišao nakon ispijanja tople čokolade sa drobljenim lješnicima i primakao se mom vratu dovoljno da sam mogla da nacrtam kako se mirisi igraju na mjestu gdje se moja kosa skuplja u stidljiv uvojak na potiljku i spaja sa ostatkom kose. Morska pjena, udar talasa u stijene, miris oblačnog neba dok se povlači sa pučine, nadajući se novom suncu, izdrobljeni lješnici sa malo cimeta, karanfilića i kardamoma, a djeca ne prestaju da plaču, djeca koju nemamo, ali ih čujem, njegove ogromne šake koje nose miris limuna i nečeg što sam poklonila vjetru kada sam bila mala, brada kojom grebe ivicu mog ramena i nosi sa sobom kolonjsku vodu mošusa i velikih grudi drugih žena, i njihovih punih usana, pa opet čokolada, istopljeni snovi i proricanja iz čokoladne pare, miris smijeha i suza u vinu i izdaje i spaljenih vještica, ali ipak...
Znala sam redosljed dolaska: prvo će to biti Lola i Nedin, potom Dunja i Kristijan i na kraju Marija i Pavle, uz pojačanje, ovog puta, kako su rekli Zariji, sa sinom Marijine sestre koji je kod njih u gostima. Pitala sam za godine, i nisam dobila odgovor, ali ono što kako djecu, tako i starije uvijek čini srećnima jesu čokoladni mafini sa kremom od višanja, i bezalkoholni liker od malina. Vrlo brzo se kućom prostirao miris začinjenog mesnog rolata, pažljivo uvezanog pekarskim koncem, oivičen krompirom, prethodno položenog u maslinovo ulje, svježe ubrani bosiljak, ruzmarin i luk, posut rendanim korijenom đumbira i nekoliko iscijeđenih kriški limuna. Iz kuhinje sam mogla da vidim nakon topljenja čokolade na pari kako ga ti mirisi opuštaju. Gledao je u pravcu terase, tjerajući da se talasi igraju sa njegovim zjenicama, zarobljen u svojim mislima. O čemu li misli, pitala sam se više puta. Možda o tome kako će sve večeras da prođe i on će sa mnom da ode u krevet na spratu, dok olujni vjetar lupa u roletne i tjera ga da mi se primakne bliže, jer ga je strah od kiše i vjetra. To sam znala, ali nismo o tome nikad pričali. Previše je ponosan da bi mi to priznao. Ili možda o tome kako iako sam imala trulu matericu, njegov bog mi je podario talenat da u drugim posudama sadim ono u čemu je istinski uživao. Sve je pažljivo servirano. Koristila sam ovog puta jarko crvene nijanse. Od stolnjaka koji je na ivicama nosio nečije nepoznate inicijale, na koje do danas nisam obraćala pažnju, sve do podloga za zapečeni brioche sa sirom i malim pogačama, sa uredno ispeglanim salvetama, smještenih pored svakog tanjira sa priborom.
Kao što sam i pretpostavila, prvo me je Lola sačekala sa velikom kutijom i poljupcem na terasi, dok su se Nedin i Zarija pozdravljali, onako nedovoljno prisno, ali ipak pogledima stavljeno na znanje da su nedostajali jedan drugom, potom i Dunja i Kristijan i na kraju Marija i Pavle i dječak. Neobično izlazeći iz kola, pružio mi je ruku i gledao u moju ogrlicu rastućeg mjeseca koja je visila sa vrata i uspjela da se probije kroz dugmad na košulji. Na terasi smo zapalili fenjere, a pored svakog sam uspjela pred sami dolazak gostiju da okačim po nekoliko zvončića. Da otjeraju zle duhove. Dječak ih je gledao sve vrijeme kada smo sjeli za ogroman sto na kojem je hrana već bila servirana. Nisam uspjela da saznam kako se zove, ali je Marija nemarno mahnula rukom i rekla da je inače jako čudan, a što je uopšte ne iznenađuje, budući da je njena sestra bila ista takva kada je bila mala. Okrenula sam se prema njemu i uputila mu blaži osmijeh zbog kojeg sam mogla da osjetim dvije rupice na obrazima. Večerom su svi bili oduševljeni, u to nisam ni sumnjala, naročito je Dunja ukazala na to da Kristijanovi i njeni odlasci na večere kod prijatelja su postali jako truli, jer svi naručuju hranu. - Završimo na kraju uvijek sa quatro formaggi i lokalnim pivom, tako da je ovo baš praznik za stomak. - rekla je pokušavajući da skloni krem od višanja sa ivice usana, a da ne ošteti karmin. Sve vrijeme sam bila impresionirana tišinom koju je dječak uporno forsirao. Naravno da niko od njih nije obraćao pažnju na njega, zato sam jedino i ja vidjela da je u jednom trenutku ustao sa stola i uputio sa druge strane kuće, zbog čega sam otišla za njim, vidjevši da su Lola, Dunja i Marija zauzete pričom o najnovijoj mašini za suđe. Pratila sam ga sve do ivice terase, kada je čučnuo i pogledao u mom pravcu. Pokazao je prstom u pravcu stijena koje su bile umorne od udara talasa, ali sam kada mi je ukazao na jednu mogla da vidim da na drugoj strani stoji sjenka nečega što je na trenutak moglo da liči na sjenku dječaka. Prišla sam i gledala malo bolje. Udari talasa su bili sve jači, ostavljajući vlažan i slan trag za sobom, što je počelo da me peče, kako sam gledala sve više. I dalje nije ništa govorio. Pored nas i sa ove strane kuće su bili upaljeni fenjeri i zvončići su udarali jače nego na strani gdje smo večerali. Prišao je jednom fenjeru, i stao ispod njega. Tada sam mogla da opazim njegove oči koje su bile boje divljeg lješnika. Nije se smijao, ali je djelovalo kao da će svakog trena da se nasmije. Onda, nekim čudnim tonom, ne pomjerajući usta mogla sam da čujem kako mi se obraća. Pogledaj ispred mene i pogledaj ispred sebe. Tako sam i učinila. U početku nisam mogla da vidim ništa neobično. Stare, drvene daske i odsjaj zvončića koji su se njihali u svojim sjenkama. Ali ipak... svakog puta kada bi se vjetar stišao mogla sam da vidim svoju sjenku. Visoko podignutu kosu, sa par uvojka koji su visili niz moja ramena. Ali ono što nisam uspjela da nađem je bila njegova sjenka. To je pokušavao da mi pokaže. Ipak, nisam bila sigurna zašto bih to morala da znam. A onda sam shvatila da je nemanje sjenke nešto jako neobično. Makar za žive. Okrenula sam se u njegovom pravcu i pogledala fenjer iznad njegove glave, i opet ispred njega i nisam je našla. Nema je. Zar nije zanimljivo? Ja sam dječak bez sjenke. A ono tamo... okrenuo je prst prema stijeni, opet. Ono je sjenka tvojeg dječaka bez sjenke. Pokušala sam da načujem šta je govorio iz svog pritajenog glasa ne pomjerajući usne, i istovremeno da se osvijestim. - Kako?- nisam znala šta pitam, ali sam valjda dobro prenijela poruku. Prvo me je gledao nekoliko trenutaka, a onda se stvarno i nasmijao. Mislio sam da ćeš uspjeti da shvatiš. Tvoj dječak bez sjenke. Onaj kojem nikada nisi kupila igračke. I nisi pjevala beskrajne uspavanke. Sve vrijeme je blizu tebe i ti nisi uspjela da ga vidiš. Često je i plakao, kaže, onda kada si gledala u njegovom pravcu, ali nisi uspjela da ga vidiš. To ga je boljelo. Jer je bio gladan.
Gladan...
On je kao i ja. Ali mene su pronašli. On je ipak odrastao na nekom drugom mjestu. Tamo gdje su stijene divlje, i gdje su bogovi uspjeli da ga nauče da se vremenom od tuge pretvori u morsku pjenu. Ali nije kasno. Još uvijek možeš da mu pomogneš. I voli miris tvojih razmrznutih borovnica prelivenih kremom od marcipana.
Znala sam tada da je to jedino ispravno u životu što sam trebala da uradim. Sigurna konačno u svoj naredni korak. Zamislila sam Zarijine oči kada ga bude vidio. Njegove zjenice koje se više neće igrati sa talasima, već sa njegovim uvojcima kose i rukama. Sa našim dječakom bez sjenke. Prišla sam moru bliže nego ikad. Na stijeni jeste stvarno stajao on. Sjenka onoga što sam nekada davno zasadila u svojim saksijama ružinog sjemena i čekala da odraste i bude samo moje. Da bih došla do njega, morala sam da pređem na drugu stranu. Do bogova mora, zbog čega su zvončići počeli da zvone jače, vjetar stvara talase koji su udarali u tu istu stijenu do koje sam morala da dođem, ali on je bio nepomičan. Čekao je da neko dođe po njega.
Pomislila sam na galebove koji lako prelaze sa jedne stijene na drugu. Možda sam i sama bila galeb, a da toga nisam bila svjesna. I tako sigurna u sebe, po prvi put u životu, pustila sam talase da se igraju sa mnom, znajući da ću na stijenama doći do sjenke ruže koja je rasla svih ovih godina.
Prije nego me je i obavijestio da ćemo imati goste, imala sam u glavi već riješen meni šta ću sve spremati. Nikada nisam specijalno iznenađena time da je potrebno spremati večeru za više od dvoje ljudi. Uostalom, i kada večeramo samo nas dvoje, spremam uvijek onoliko da ostane i za sjutra, zbog čega me uvijek kritikuje. Na svoj tradicionalan način, pozivajući se na to da hrana već sjutra nema isti ukus kao kada je spremljena, što sam znala da je velika laž. Prstohvat ruzmarina i čilija radi boljeg ukusa na samom početku. Tart od limuna, i kugla sladoleda od vanile, prekrivenog rendanom, crnom čokoladom. I crna kafa, da probudi čula onda kada je sve postalo svejedno. Ili su sjenke ovog puta donijele nešto novo. Svoju knjigu recepata sam imala u glavi napamet, bilo da je to neko komplikovano jelo koje je zahtijevalo uvijek više vremena, ali nikad osjećaj da sam lijena da to spremam sada. Knjiga obložena koricama od crne kože, sa tankim povezom, koji, čini mi se, sam sama improvizovala starom trakom za kosu koja mi se više dopadala kao poveznik za knjigu, nego ukras za kosu. I nije bila samo moja. Bila je majčina prije toga, skromni svadbeni poklon za Zariju i mene, koji je trebao možda pripasti drugim sestrama, ali sam ja uspjela da budem prva u obavezi koju su sve žene tog perioda imale: da sašiju bijele haljine i poklone ih strancima kojima su obećale sebe do kraja života. U dobru i zlu. U bogatstvu. I u gladi. Bio je to skroman broj ljudi koji je trebao da posjeti naš dom na kraju obale, odmah preko puta ostrva. Često gubimo i signal na telefonima, jer kako ostatak mještana kojih je malo kaže, ovo mjesto je na samoj granici, ali granici koja nikada nije otvorena. To sam mogla i da prepostavim. Najprije jer kada bih izašla na terasu kuće, sve što sam ispred sebe mogla da vidim su bile stijene i beskrajno plavo more. Tako pokupljene blijedo crvene kose bi Zarija prišao nakon ispijanja tople čokolade sa drobljenim lješnicima i primakao se mom vratu dovoljno da sam mogla da nacrtam kako se mirisi igraju na mjestu gdje se moja kosa skuplja u stidljiv uvojak na potiljku i spaja sa ostatkom kose. Morska pjena, udar talasa u stijene, miris oblačnog neba dok se povlači sa pučine, nadajući se novom suncu, izdrobljeni lješnici sa malo cimeta, karanfilića i kardamoma, a djeca ne prestaju da plaču, djeca koju nemamo, ali ih čujem, njegove ogromne šake koje nose miris limuna i nečeg što sam poklonila vjetru kada sam bila mala, brada kojom grebe ivicu mog ramena i nosi sa sobom kolonjsku vodu mošusa i velikih grudi drugih žena, i njihovih punih usana, pa opet čokolada, istopljeni snovi i proricanja iz čokoladne pare, miris smijeha i suza u vinu i izdaje i spaljenih vještica, ali ipak...
Znala sam redosljed dolaska: prvo će to biti Lola i Nedin, potom Dunja i Kristijan i na kraju Marija i Pavle, uz pojačanje, ovog puta, kako su rekli Zariji, sa sinom Marijine sestre koji je kod njih u gostima. Pitala sam za godine, i nisam dobila odgovor, ali ono što kako djecu, tako i starije uvijek čini srećnima jesu čokoladni mafini sa kremom od višanja, i bezalkoholni liker od malina. Vrlo brzo se kućom prostirao miris začinjenog mesnog rolata, pažljivo uvezanog pekarskim koncem, oivičen krompirom, prethodno položenog u maslinovo ulje, svježe ubrani bosiljak, ruzmarin i luk, posut rendanim korijenom đumbira i nekoliko iscijeđenih kriški limuna. Iz kuhinje sam mogla da vidim nakon topljenja čokolade na pari kako ga ti mirisi opuštaju. Gledao je u pravcu terase, tjerajući da se talasi igraju sa njegovim zjenicama, zarobljen u svojim mislima. O čemu li misli, pitala sam se više puta. Možda o tome kako će sve večeras da prođe i on će sa mnom da ode u krevet na spratu, dok olujni vjetar lupa u roletne i tjera ga da mi se primakne bliže, jer ga je strah od kiše i vjetra. To sam znala, ali nismo o tome nikad pričali. Previše je ponosan da bi mi to priznao. Ili možda o tome kako iako sam imala trulu matericu, njegov bog mi je podario talenat da u drugim posudama sadim ono u čemu je istinski uživao. Sve je pažljivo servirano. Koristila sam ovog puta jarko crvene nijanse. Od stolnjaka koji je na ivicama nosio nečije nepoznate inicijale, na koje do danas nisam obraćala pažnju, sve do podloga za zapečeni brioche sa sirom i malim pogačama, sa uredno ispeglanim salvetama, smještenih pored svakog tanjira sa priborom.
Kao što sam i pretpostavila, prvo me je Lola sačekala sa velikom kutijom i poljupcem na terasi, dok su se Nedin i Zarija pozdravljali, onako nedovoljno prisno, ali ipak pogledima stavljeno na znanje da su nedostajali jedan drugom, potom i Dunja i Kristijan i na kraju Marija i Pavle i dječak. Neobično izlazeći iz kola, pružio mi je ruku i gledao u moju ogrlicu rastućeg mjeseca koja je visila sa vrata i uspjela da se probije kroz dugmad na košulji. Na terasi smo zapalili fenjere, a pored svakog sam uspjela pred sami dolazak gostiju da okačim po nekoliko zvončića. Da otjeraju zle duhove. Dječak ih je gledao sve vrijeme kada smo sjeli za ogroman sto na kojem je hrana već bila servirana. Nisam uspjela da saznam kako se zove, ali je Marija nemarno mahnula rukom i rekla da je inače jako čudan, a što je uopšte ne iznenađuje, budući da je njena sestra bila ista takva kada je bila mala. Okrenula sam se prema njemu i uputila mu blaži osmijeh zbog kojeg sam mogla da osjetim dvije rupice na obrazima. Večerom su svi bili oduševljeni, u to nisam ni sumnjala, naročito je Dunja ukazala na to da Kristijanovi i njeni odlasci na večere kod prijatelja su postali jako truli, jer svi naručuju hranu. - Završimo na kraju uvijek sa quatro formaggi i lokalnim pivom, tako da je ovo baš praznik za stomak. - rekla je pokušavajući da skloni krem od višanja sa ivice usana, a da ne ošteti karmin. Sve vrijeme sam bila impresionirana tišinom koju je dječak uporno forsirao. Naravno da niko od njih nije obraćao pažnju na njega, zato sam jedino i ja vidjela da je u jednom trenutku ustao sa stola i uputio sa druge strane kuće, zbog čega sam otišla za njim, vidjevši da su Lola, Dunja i Marija zauzete pričom o najnovijoj mašini za suđe. Pratila sam ga sve do ivice terase, kada je čučnuo i pogledao u mom pravcu. Pokazao je prstom u pravcu stijena koje su bile umorne od udara talasa, ali sam kada mi je ukazao na jednu mogla da vidim da na drugoj strani stoji sjenka nečega što je na trenutak moglo da liči na sjenku dječaka. Prišla sam i gledala malo bolje. Udari talasa su bili sve jači, ostavljajući vlažan i slan trag za sobom, što je počelo da me peče, kako sam gledala sve više. I dalje nije ništa govorio. Pored nas i sa ove strane kuće su bili upaljeni fenjeri i zvončići su udarali jače nego na strani gdje smo večerali. Prišao je jednom fenjeru, i stao ispod njega. Tada sam mogla da opazim njegove oči koje su bile boje divljeg lješnika. Nije se smijao, ali je djelovalo kao da će svakog trena da se nasmije. Onda, nekim čudnim tonom, ne pomjerajući usta mogla sam da čujem kako mi se obraća. Pogledaj ispred mene i pogledaj ispred sebe. Tako sam i učinila. U početku nisam mogla da vidim ništa neobično. Stare, drvene daske i odsjaj zvončića koji su se njihali u svojim sjenkama. Ali ipak... svakog puta kada bi se vjetar stišao mogla sam da vidim svoju sjenku. Visoko podignutu kosu, sa par uvojka koji su visili niz moja ramena. Ali ono što nisam uspjela da nađem je bila njegova sjenka. To je pokušavao da mi pokaže. Ipak, nisam bila sigurna zašto bih to morala da znam. A onda sam shvatila da je nemanje sjenke nešto jako neobično. Makar za žive. Okrenula sam se u njegovom pravcu i pogledala fenjer iznad njegove glave, i opet ispred njega i nisam je našla. Nema je. Zar nije zanimljivo? Ja sam dječak bez sjenke. A ono tamo... okrenuo je prst prema stijeni, opet. Ono je sjenka tvojeg dječaka bez sjenke. Pokušala sam da načujem šta je govorio iz svog pritajenog glasa ne pomjerajući usne, i istovremeno da se osvijestim. - Kako?- nisam znala šta pitam, ali sam valjda dobro prenijela poruku. Prvo me je gledao nekoliko trenutaka, a onda se stvarno i nasmijao. Mislio sam da ćeš uspjeti da shvatiš. Tvoj dječak bez sjenke. Onaj kojem nikada nisi kupila igračke. I nisi pjevala beskrajne uspavanke. Sve vrijeme je blizu tebe i ti nisi uspjela da ga vidiš. Često je i plakao, kaže, onda kada si gledala u njegovom pravcu, ali nisi uspjela da ga vidiš. To ga je boljelo. Jer je bio gladan.
Gladan...
On je kao i ja. Ali mene su pronašli. On je ipak odrastao na nekom drugom mjestu. Tamo gdje su stijene divlje, i gdje su bogovi uspjeli da ga nauče da se vremenom od tuge pretvori u morsku pjenu. Ali nije kasno. Još uvijek možeš da mu pomogneš. I voli miris tvojih razmrznutih borovnica prelivenih kremom od marcipana.
Znala sam tada da je to jedino ispravno u životu što sam trebala da uradim. Sigurna konačno u svoj naredni korak. Zamislila sam Zarijine oči kada ga bude vidio. Njegove zjenice koje se više neće igrati sa talasima, već sa njegovim uvojcima kose i rukama. Sa našim dječakom bez sjenke. Prišla sam moru bliže nego ikad. Na stijeni jeste stvarno stajao on. Sjenka onoga što sam nekada davno zasadila u svojim saksijama ružinog sjemena i čekala da odraste i bude samo moje. Da bih došla do njega, morala sam da pređem na drugu stranu. Do bogova mora, zbog čega su zvončići počeli da zvone jače, vjetar stvara talase koji su udarali u tu istu stijenu do koje sam morala da dođem, ali on je bio nepomičan. Čekao je da neko dođe po njega.
Pomislila sam na galebove koji lako prelaze sa jedne stijene na drugu. Možda sam i sama bila galeb, a da toga nisam bila svjesna. I tako sigurna u sebe, po prvi put u životu, pustila sam talase da se igraju sa mnom, znajući da ću na stijenama doći do sjenke ruže koja je rasla svih ovih godina.
Коментари
Постави коментар