Ljetnje priče: Tri brata (idi dobri vjetre)

Nekada davno, u vremenu porušenih iluzija, živjela su tri brata. Crni, Plavi i Zeleni. Nisu to bila baš njihova imena, ali rođenjem im je otac dodijelio nadimke po bojama, uzimajući u obzir okolnosti koje su pratile svakog od njih po rođenju. Crni, najstariji, bio je ujedno i očev omiljeni sin. Vijest o njegovom rođenju u Vremenu mraka, kada je škorpijski Mjesec bio na nebu, učinio je njihovog oca srećnim, ali je nekoliko mjeseci po njegovom rođenju proglašeno Vrijeme mraka, kako niko nije vidio svjetlost dana. Makar niko živ. Rođenjem Plavog, srednjeg sina, sami bogovi mora su isplivali na površinu da kazne nemarne mornare koji su svakodnevno palili zapise njihovih čarobnica, koje su kontrolisale talase. Rođenjem Zelenog, ljudi su najavili umiranje tri zvijezde kojim su se ljudi klanjali, i dolazak novih vjerovanja i običaja, obojenih u zeleno. 

Pošto je otac vrijedno radio svih godina njihovog odrastanja, došlo je vrijeme da svo svoje blago povjeri nekom od njih. Jasno je bilo da ako bi podijelio bogatstvo svima, da bi se isto rasulo i ne bi imalo istu vrijednost kao kada bi pripalo jednom. Ipak, pitanje je bilo kome od njih trojice bi bilo ispravno dati sve? Koliko god je otac najviše volio Crnog, znao je da gordost i sujeta koju je imao je mogla da ugrozi dalje širenje njegovog imetka. Plavi je od njih trojice imao najviše izgleda da očuva stečeno, ali nije mario za bogatstvo. Volio je da provodi dane razmišljajući o zvijezdama i tome šta se dešava na nebu, i tražio adekvatno društvo za svoje neobične eksperimente. Zeleni je, u odnosu na Crnog i Plavog, bio najslabiji. Izgledom i karakterom. Molio se novom bogu i vjerovao da će tako da dobije sve što mu je bilo potrebno. Usljed ovakve situacije, dugo je vremena prošlo, smjena Vremena, razvitak gradova i ljudske misli, a onda se i otac osjetio slabim. Nedugo zatim, pao je u postelju, i u tom trenutku donio odluku: bogatstvo će dobiti onaj ko mu pokaže da umije živjeti sa tim da je izgubio nešto njemu vrijedno. Šta god to bilo, otac je predložio da sa sobom ponesu ono što im je najvrjednije i pođu na put od četrdeset dana. Onaj koji na putu izgubi ono što mu je najvrjednije, ostane zadovoljan, a i živ se vrati, njemu će pripasti bogatstvo. ,, Šta ako ne izgubimo to što nam je najvrjednije?'', zapitkivao je Plavi. ,, Onda to i nije bilo ono najvrjednije što ste ponijeli, već ste me prevarili. A prevara je jednaka ludilu. U tom slučaju, bogatstvo će pripasti moru. ''. ,,A šta ako sva trojica izgubimo to najvrjednije i vratimo se živi i i dalje zadovoljni'', pitao je Zeleni. ,, Onda ste dostojni da sva trojica nosite imetak. '' , odgovorio je otac, znajući da se to neće dogoditi, jer je svoje sinove znao najbolje. Samo jedan se može vratiti, dostojan svega. Upozorio ih je na podmukli vjetar. Na njegovu sposobnost da čak i onda kada misle da su najjači, umije da ih prevari i odnese sve što su ikada stvorili. Sva trojica su se složili da je to ispravno i dali se spremanju na put od četrdeset dana. 

Crni je sa sobom ponio majčin prsten koji mu je poklonila u namjeri da ga pokloni svojoj budućoj ženi. To je bilo nešto najvrjednije što je imao, kako materijalno, tako duhovno. Prvi je napustio kuću i uputio se na istok, prema starom selu, koje je bilo prilično udaljeno od mjesta gdje je rođen. Razmišljao je i donio odluku da u tom selu nađe ženu koju će pored ovog najvrjednijeg što nosi sa sobom, vratiti kući. Iako je put bio dug, kada je stigao u selo, shvatio je da se isplatilo. Selo je bilo nastanjeno velikim brojem mladih djevojaka, koje su mirisale na bademovo mlijeko i čekale nekog da ih odvedu u zajednički život do kraja života. Prije nego se uputio u potragu, savjetovali su ga da posjeti seosku vješticu koja je najbolje znala svaku od djevojaka i da od nje potraži pomoć u izboru. Vještica je bila zadovoljna što je posjetio. Gledala je prsten koji je ponio i ukazala mu na mladu djevicu sela, govoreći da ona jedina od svih umije da šije postelju od mjesečine i da će u njoj spavati kao na oblaku, jedina dostojna majčinog prstena. Izrazito oduševljen, odmah je poželio nju za ženu, i tako je i bilo. Poklonio joj je majčin prsten i oni su se vjenčali. Međutim, podmukli vjetar nije bio zadovoljan. Prolazili su dani, ali Crni nije spavao u postelji od mjesečine, niti je spavao kao na oblaku. Svake noći bi se iskradala iz zajedničkog kreveta kako bi išla u zagrljaj mladiću iz sela, u kojeg je bila potajno zaljubljena. Opijen bijesom i osjetivši se prevarenim, vratio se kod seoske vještice i u svađi joj zabio mač u srce, ali kako je vještica ovladala smrću još ranije, uspjela je da se pretvori u vranu i u nekoliko sekundi iskopa oči Crnom. U nemogućnosti da živi slijep i sa mišlju da ni majčin prsten više nije njegov, prerezao je sebi grkljan. 

Plavi je na put od četrdeset dana, kao njemu najdragocjenije ponio mali planetarni sat koji je sam pravio dugi niz godina. Na njemu je mogao da vidi kretanje svake planete, što je za njega predstavljalo veliku radost. Uputio se ka zapadu, i odlučio da svoje umijeće o zvijezdama podijeli sa učenim ljudima u nadi da će se kući vratiti sa viješću da je postao jedan od njih. Odmah po dolasku u grad, čuvari su ga uputili Velikom Svešteniku grada koji je bio najpoznatiji poznavalac zvijezda od svih. Sa velikim poštovanjem i dubokom naklonošću, Plavi je predstavio svoj planetarni sat Svešteniku koji je bio jako prijatno iznenađen. Raspitivao se o metodi i načinu pravljenja sata, ali mu ipak nije bilo jasno kako je uspio da napravi tako precizan sat. Zamolio je Plavog da mu pozajmi sat na nekoliko dana, kako bi provjerio još malo da isti radi, i ukoliko bude sve kako je Plavi rekao, obećao mu je da će se priključiti Vijeću najvećih poznavaoca zvijezda. Plavi pristade i tako bi. Nekoliko dana je boravio u svom smještaju, posmatrajući zvijezde sa prozora sobe, ali mu je planetarni sat nedostajao. Bilo je to njegovih ruku djelo i morao je da ga povrati, uvjeren da je Sveštenik do sada utvrdio da nije u pitanju nikakva laž. Ipak, podmukli vjetar nije želio to. U gluvo doba noći, gradska straža je upala u odaje Plavog, prinudno ga odvela u tamnicu, navodeći da je od strane Velikog Sveštenika optužen za bavljenje vještičarstvom i magijom, i da će u zoru biti pogubljen spaljivanjem na lomači. Prvim krikom pijetla, kada je na modro plavom nebu mjesec obasjao lice Plavog, njegovo tijelo je bilo spaljeno. 

Poučen očevom zabrinutošću vjetrom, Zeleni je kao najdragocjenije sa sobom ponio svoj zeleni plašt koji mu je majka isplela dok je bila živa i nosio ga je sa sobom sve vrijeme putovanja kroz Najveću šumu na svijetu, a koja se nalazila sjeverno od mjesta u kojem je rođen. Lutajući šumama, i svjestan da jedini nema šta da ponudi svijetu, odlučio je da se ipak ne vraće kući. U Najtamnijoj noći, na nebu su se pojavile tri zvijezde i obratile se Zelenom: ,, Da li si ti onaj zbog kojeg su ljudi prestali da nam se klanjaju?''. Ogrnut u zeleni plašt, Zeleni je objasnio zašto se nalazi u šumi i da zbog toga što će razočarati oca, ne želi da se vrati kući. Zvijezde, vidjevši da je to isti taj o kojem su beduini pričali sve do nedavno, najavljujući dolazak nove zanesenosti, okrenuše se svaka na svoju stranu, a na nebu zablista najsjajniji Mjesec i sa njim jedna mala Zvijezda pored, gledajući u pravcu Zelenog, spuštajući mu veliki krčag vode i nekoliko praznih hartija i pero. Za četrdeset dana, Zeleni je uspio da ispuni hartije svojim snovima u boji, koje je snivao dok je boravio sam, zaštićen od podmuklog vjetra zelenim plaštom, koji je sve vrijeme pokušavao da mu oduva hartije i krčag vode. Shvativši da je ipak otac taj kojem se treba pohvaliti svojim rukopisom, vratio se u selo i naišao na oca koji je iznenađeno posmatrao Zelenog čim ga je ugledao. 

O drugoj dvojici braće niko nikada nije uspio ništa da čuje. Iako se trudio da ih nađe i pomoli se posljednji put za njih, nije uspio da ih pronađe. Očevo bogatstvo je pripalo Zelenom. Istom onom koji će kasnije postati zvijezda vodilja srećno do kraja svijeta.