Ljetnje priče: Svo je lišće žuto i nebo je sivo

...all the leaves are brown and the sky is gray...
                                      
                                     (The Mamas & the Papas- California dreamin')

Pomjerili smo veliki sto koji je stajao na sredini sobe, tako da smo uspjeli da blokiramo ulazna vrata. Makar na kratko. Pogledao sam oko sebe i činilo mi se da je svakog trenutka dolazilo sve više ljudi. Među pobacanim ormanima, krile su se majke sa djecom, koja neprestano plaču. Veliki amfiteatar u kojem smo se sakrili je bio ogroman, ali je vazduha bilo sve manje, kako je pristizala nova tura ljudi koji su uspjeli da pobjegnu. Napolju smo mogli povremeno da čujemo gromove i poneku pticu koja u letu izgubi krik, toliko da svakog puta uspijem da se naježim i utonem u novi očaj koji je pratio svakog od nas. Na ogromnim prozorima amfiteatra postavljen je stiropor, ali smo mogli kroz pukotine istog da vidimo nebo. Veliku sivu masu koja se sve više približavala zemlji, a tjerala strah u kosti. Bio je to taj dan. Možda ne isti dan o kojem su drugi pričali i zapisivali u svetim knjigama, ali onaj dan kada je sve što je nekad bilo dobilo epilog. Kraj svijeta. Sjeme koje nije vidjelo svjetlost dana. I jedno zbogom koje se proširilo i na one koji nisu planirali rastanak. Ispred mene je bila porodica koju ne poznajem. Vrlo vjerovatno jedna od onih koji su kroz podrume uspjeli da pronađu prostorije koje su odlagale smrt. Priznajem da me je i ranije bilo strah. Kada sam naslućivao kraj. Ili slomljeno srce. Pa čak i onda kada su ispred mene u šatorima gradskog cirkusa mahali vatrenim noževima. Ili kada je podmukli, sjeverni vjetar tjerao lišće u obliku slova imena jedne izdaje... i svega u šta sam vjerovao i iz bijesa prestao da vjerujem, pa opet vjerovao kada je bilo potrebno. Ali, ovo je bio drugačiji strah. Strah koji obećava izvjesni rezultat, bez obzira na količinu molitve. Ili svijeća u boji. Kruga u pijesku. Pozvati Čuvare kula Istoka, Zapada, Sjevera i Juga. Otvoriti krug. Bijela za magiju, Plava je za košmare, a Crvena za ljubav. To smo mogli da vidimo jedni drugima u pogledima koji bi se slučajno sreli. Povremeno bi neko od nas ustao da provjeri rupe kroz koje smo gledali nebo, otvarajući vrata nadi koja bi ubrzo zalupila kada se pogled spusti na zemlju, jer biva sve gore. Od udara kiše i talasa, prozori su bili mokri, pa bi nesrećnici koje su talasi ponijeli klizili niz prozore, i uvlačili jezu u kosti, poigravajući se sa sjenkama uma koji priča priču. Ili priziva sjećanja. Na topli brioche sa medom. Topla jutra i samoću koja je ponekad bila toliko glasna da bi je samo volim te kasno uveče moglo pobijediti, ali opet... loš obrt sudbine, i ugašena svjetla na kraju. Ili možda poziv za molitvu. Opet isto, jer nam je drago pjevati uz zvona. 

Ali ovog puta nema zvona, D. 

Samo veliki toranj koga su ponijeli talasi. Danas, pod ovim nebom, bog je jedan. Isti onaj bog kojeg smo se bojali zbog obećanog kraja. Ili možda bogovi na drugom kraju svijeta. Tamo gdje se na mjestu na kojem plačemo dijele jabuke.  

I suze u vinu. Zbog izdaje. 

I slomljenog srca. 

I jedne davne januarske noći, prije aviona. I prije kofera za odlazak. I volim te kasno uveče koje je tjeralo Čovjeka u Zelenom.

Danas, kod tog istog boga postoji jedna knjižica, rekli su mi. Uvijek sam je zamišljao kao omanju, sa koricama obloženim kožom. Crne boje. Tu se nalazi spisak svega što je bilo i što smo i u uglu najdublje misli uspjeli da prevalimo prije nego smo čekali jutra. Da li su u toj knjizi napisano razlozi zašto smo tako postupali, ne znam. Možda neki obračun argumenata koji smo vodili sa sobom kada su nam rekli da dolaze godine srama. Snijeg, mart 2012., opet mart koji nikada ne prestaje, odlazak Čovjeku u Zelenom, obećani raj, inicijacija u prijevremenu zrelost. 

Koferi. Odlazak.

More.

Koferi. Dolazak.

Ljubav. 

Izdaja. 

Pustinjak. Točak sudbine. Kula. Bam!

Da li je neko pitao tog jednog boga kako preživjeti kraj svijeta? Da li postoji jasna instrukcija kako postupati u ovakvim danima? Neki ,,EXIT'' znak ili razbiti u slučaju opasnosti? Možda tražim previše. Među nama je sada jedino strah. Gledam roditelje koji drže djecu u naručju i pokušavaju da im obećaju platnene lutke i beskrajno bezbrižna jutra, ali uzalud. Djeca mirišu strah. Djeca ne prestaju da plaču. Nekoliko starijih, u čijim bojama se vidio strah ranjenog leptira, su otvorili prozore i poskakali pravo u vodu, i time prije od svih nas stigli u obećani raj. Razmišljam o tome da ja sada imam dijete, rekao bih mu ono što meni nisu rekli. 

Sve je na zajam, D. I djeca. I ljubav. Sve je tuđe i vraća se onamo odakle je došlo. Da će sve, jednog dana, ispaliti kao orbita daleko u kosmos. 

Ali ipak... 

Počinje da bude jasno. I čujem kako neko pjeva, ne tako blizu. Možda na drugom kraju skloništa, nije ni važno.

Kuda ideš bosonogi dječače?

Gdje ti je porodica?

Iza naše kuće ima jezero

U njemu se kupaju tri patke 

Idi dobri vjetre idi slatki vjetre

Idi dobri vjetre moja dragana me zove  

Podigao sam glavu prema nebu. Kroz pukotine sam mogao da vidim. Maglu koja liči na paru koja se izdiže iznad tople čokolade. I da će ovog puta svanuti jutro. Da, bez obzira na slomljeno srce i godine srama, možemo opet da sanjamo. Iznad kosmosa.

Iznad ovog neba.