Ljetnje priče: Sunce uskoro umire, uskoro dolazi oktobar

Sjećam se da sam kao dječak mislio da svi imamo mogućnost da jednom u životu odaberemo da li ćemo napustiti ovaj svijet i otići u kosmos. Daleko od mjesta gdje smo rođeni i da svako ko odabere odlazak, dobija na poklon svoj prostor u kosmosu- kuću i svoje dvorište, sve što je potrebno za život, bez mogućnosti da ode iz zone u kojoj je smješten. Ne vidi druge koji su takođe odabrali da odu, već samo ono što mu je dodijeljeno uključujući i sadržaje koji ga zanimaju, bilo da su igračke ili ukoliko je neko odrastao ono što je odraslima potrebno. Bilo bi lako donijeti odluku, da ne postoji jedan uslov. Onaj uslov zbog kojeg su svi najčešće odustajali. Uslov da ne možemo nikada voljeti. Niti povesti sa sobom nekog koga volimo. To je zapravo bio i jedini razlog zbog kojeg nikad nije zabilježen nečiji odlazak u kosmos. I niko nikada o tome ne priča. To je razlog zbog kojeg i dalje toliko ljudi hoda zemljom. 

Smiješno je to, koliko sve ono što kao djeca zamišljamo, bude ostvareno kada odrastemo. Možda ne onako kako smo inicijalno to projektovali, ali suština je ista. 

Danas, poslije dva vijeka provedena u tišini i neobičnom mraku boje oniksa, često se sjetim jedne priče kojom su stariji uspavljivali djecu. Priča o ribljem repu koji je predat u zamjenu za noge. O svakom koraku sačinjenom tim stopalima, koji je bolio kao hiljade polomljenih komada stakla po kojima koračamo. Hendikep izazvan ljubavlju ravnoj brodolomu. Loš izbor zbog kojeg se gubi glas i pogrešan obrt slikovnih karata. Obješeni čovjek. Kočija. Ljubavnici. Sunce. Kula. Bam!

Sreli smo se bezazleno, i nije istina da je bio januar. Bio je septembar. Januar je previše dosadan za ovako nešto. A i ruku na srce, sjećam se boje majice bez rukava, modro plave. Kao more pred buru. Onu koja je donijela sve poslije. Na ulazu zgrade ispisana su prezimena nekih nepoznatih ljudi, jako ružan miris koji je kružio vazduhom, polu prazne ulice. Siguran sam da je bio septembar. Koliko god da sam trebao da znam da najvažnije stvari dolaze onda kada se najmanje nadamo, podmukli vjetar je želio drugačije. Poigravajući se sa suknjama i uvojcima kose, tjerajući da igramo spiralni ples i poželimo dobrodošlicu promjeni. Bez obzira na to što mi u prvom trenutku to lice nije bilo poznato, nekoliko trenutaka kasnije koji su se pretvorili u priču o putovanju i odlasku i tuđem stanu, nekim čudnim ljudima koji ne postoje, maloj knjizi Kur'an-a na policama, shvatio sam da smo se već negdje ranije vidjeli. I da sve što je nekada bilo nevažno, sada postaje važno. To je bio taj period spavanja do nekoliko minuta iza pet, dovoljno da nakon oglašenog alarma i elektronskim brojevima u vidu led sijalica koji pokazuju vrijeme na zidu, krenem na svoj put prema moru. Koferi. Odlazak. Idi dobri vjetre; I da sve do narednog susreta opet poželim da se izgubim u satima koje sam molio da kapaju sporije, kao i Čarobnjaka kazaljki da malo duže od pet otkuca ovog puta, ali da opet bude pet. Laička magija i kućna alhemija pretvaranja sitnih sati u beskrajni svijet obostrane ljubavi. Pjesma je tada bila ista kao i mjesec dana koliko je trebalo da dođe sa puta i donese poklone: čokoladu umotanu u zlatni celofan koja miriše na sedamdesetoprocentni kakao, kardamom, krem od ruža i knjige na drugom jeziku. Knjiga o kamenim bogovima, koju tada nisam slučajno odabrao. Zbog tih bogova zbog kojih sam sad ovdje. Ili možda izdaje, ne znam. Važno je da sam Ovdje. Ne postoji obećanje sigurnog srca. To niko ne daje. Možda zato što ne postoji, ne znam, kao što rekoh, čokolade su bile divne. Božićni kolači, koji mirišu na cimet. I potiljak na mjestu gdje se kosa uvija u čvor. 

Ipak, to nije bilo dovoljno. 

Nije zbog mene. To sam saznao sada, kada već dva vijeka razmišljam i jedino čega ne mogu da se sjetim je kako je počelo. Možda poslije večeri kada je podmukli sjever udarao jako i prijetio da neće ostati na ovome. I sasvim sigurno obećanje da ću iskliznuti iz ruku. Ruku zbog kojih su moje boje bile drugačije. Mislio sam o tome kako je u septembru rođena meni nekada davno važna osoba. Ali to nakon volim te kasno uveče više nije bilo važno. 

Ili možda kada sam shvatio da mora da postoji nešto više. Strah obučen u odijelo klovna. Istovremeno zabavan i zastrašujući. 

Ili kada je ono važno, opet postalo nevažno. Nakon mojih kofera i dolaska. Nisam siguran. 

Jedino što se činilo tada logičnim nakon neprospavanih noći usljed kojih boli koža kao hiljade zapaljenih košulja koje nikako da skinem, je bila posjeta Čovjeku koji mi je rekao da se samo bog tako voli. Ali, ako je već tako, onda mora da postoji proporcija. Proporcija srca: sve što imam nekada davno može opet biti moje, ali... kao onda u onoj priči. Trećeg dana, ukoliko se odluči za ono što je stvarno srce krunisalo,

i sve što jeste, a ipak nije

suze na prodaju

dugi prsti

i taj trenutak dok češlja kosu koji je jači od moje magije 

ti ćeš zauvijek biti odveden u veliku prazninu gdje je sve Ništa. Kraj svijeta. Ivica sopstvene želje, ali kojoj ne mogu pristupiti. Nikada. 

I tako smo poređali svijeće. Sve svijeće u boji. Bez obzira za to šta isijavaju, pjevamo i igramo. Vjetar je znao. Ovog puta je i te kako podmuklo pripremio teren. Plašt okačen na ulazu u kuću je počeo da se njiše. Zeleni plašt koji je pripadao ovom koji pokušava da sve postane praznina. Ali nakon konačnog odbijanja svega što ima veze sa danima u septembru, prije dolaska kobnog oktobra, godinu dana kasnije. 

Tako je i bilo. Postojalo je nešto drugo što je pokrenulo to srce. Tuđa priča u kojoj je moralo biti više bijesa i žala, da bi prestalo ono moje da bude važno. Nečiji tuđi krik za rukama u kojim se osjećamo bezbjedno. Prošla su tri dana. Prošao je i vjetar. Dobio je što je htio. Pobjedu nad izdajom. Još jedan duh se predaje; idi slatki vjetre;‚ ali nekom drugom, drugi put. 

Zapravo se i ne sjećam kako sam došao ovdje. Sve to znam je da su prošla dva vijeka. Svi su ispunili svoj dio ugovora. I Čovjek sa Zelenim plaštom i vjetar. Jer su znali. Da laička magija vraćanja onoga što nikada nije ni bilo naše jeste samo cirkus za ovakve kao što sam ja. Poslali su me na Kraj svijeta. 

I nije toliko strašno. Kako znam da su prošla dva vijeka? To je jedino što znamo. Kada dobijemo svoju zonu. Svoju kuću i dvorište i sadržaj koji nam je potreban. Za mene su to sjećanja. Bilo kakva, a najviše ovakva. Septembar. Pa opet oktobar. I loše bajalice. Kako je drugima- ne znam. Niti sam mogao povesti nekog koga volim. Uostalom, ko bi to mogao da bude, ako je srce odobralo ono drugo? Onda, zaista, ja nisam imao nikoga povesti sa sobom, pa sve i da sam mogao. 

Nijemo posmatrajući ove zidove nema kraja.

never let me go

never let me go