Priče: Prije nego mi poželiš dobro jutro, Efi

U stara vremena, kada bi vještica izdala svoj krug, druge vještice bi je lišile života.

Ovo sam pročitao u jednoj od Kaningamovih knjiga, pa sam se zapitao da li se ovako nešto dešava i danas? Proveo sam nekoliko sati u vikendici, koja je mirisala na užeglo drvo i prosutu kafu, a sunce je intenzivno pržilo. U okolini nije bilo kuća niti susjeda, što je dodatno pojačavalo moju potrebu da ostanem ovdje zauvijek. Nedaleko od vikendice nalazila se rijeka, koja je pomagala da vazduh bude hladniji kad padne mrak. Proveo sam dobar dio dana u krevetu, sa već nekoliko ispijenih šolja kafe, cigarete su bile svuda oko mene, pepeljare, pepeo, knjige. Nekoliko započetih knjiga, ali se uvijek rado vraćam jednoj koju uvijek nosim sa sobom, i znam na kojoj stranici mogu naći ono što me baci u razmišljanje, pa sam se tome posvetio i ovog puta, prije nego je pala noć. Svjetla u kući su užasna, zato i nisam mogao da nastavim da čitam, ali je bilo vrijeme za šetnju. Na mjestima koja su okružena ravnicom, livadama i beskrajnom prirodom, noć pada tako što vam se izdaleka čini da se nebo prvo kači za vrhove vlasi trave, a potom kao da odjednom padne, i ono što ostaje iza tog pada je mrak koji nebo povuče za sobom kao roletnu. Nekada, ako baš imate sreće, onda možete da primijetite i tanak sloj magle preko livada koji se gubi onda kada mu se primaknete. Da li je neko nekada uhvatio maglu? O tome niko nije pisao, a vjerujem i da nauku to mnogo nije zanimalo. Osim objašnjenja kako nastaje. Put koji je vodio do rijeke je bio nepodnošljivo mračan, zato samo morao da gazim preko šiblja i baš u trenutku kada sam želio da odustanem i vratim se, ispred mene se pojavio srebrni snop svjetlosti koji je padao pravo sa neba- mjesečeva alhemija pretvaranja obične noći u doživljaj. Još jedna od stvari koje ako pokušate da uhvatite, nećete uspjeti, ali moći ćete da budete dio iste. Primakao sam se dovoljno blizu, da je odsjaj obasjao i dio mog lica, i mogao sam da vidim, odmah ispod, blizu obale, muškarca i ženu u zagrljaju. Ono što je ovaj prizor činio čudnim, jeste odjeća u kojoj je ova žena pokušavala da se primakne muškarcu, koji iako je držao u naručju, imao sam utisak da će je svakog časa ispustiti i da će ona pasti u rijeku. Haljina koja je imala nekoliko vezova na grudima u obliku labavog konca, dugačka dovoljno da se vukla po tlu meke i vlažne zemlje, prljajući je istovremeno. Kosa joj je bila riđe boje, pokupljena u neurednu punđu, sa nekoliko uvojaka kose koji su se mrsili u čvor na potiljku. Između njih dvoje je treperila neka nevidljiva veza koju je svako ko je posmatrao mogao da protumači kao njenu molbu da je ne ispusti iz naručja, i njegove potrebe da to uradi što prije i ode. Zagrljaj se uskoro pretvorio u lošu sudbinu, iskorišćeni trenutak povjerenja, pretvoren u izdaju. Okrenuo joj je lice prema sebi, pogledao još jednom, ovog puta kao da je posljednji, i svom snagom bacio u rijeku. Napetost koja je rasla u mojim očima, a dolazila je pravo iz stomaka je učinila da mi kapci trepere. Pala je na leđa, i nastavila da pluta, rukama ispruženih prema nebu, i tako plutajući je stigla do sredine rijeke na kojoj se nalazio srebrnasti snop mjesečeve svjetlosti. Tada sam mogao da vidim bolje- bila je jako blijeda, sa karminom boje nara, sada već mokre i opuštene kose, iskolačenih očiju, bačenih u strah i izdaju. Kada je ušla u snop svjetlosti, ispruženih ruku je iščezla, naglo, ostavljajući za sobom miran sloj vode i odsjaj na njegovom licu. Odšetao je do obližnjeg drveta, uzeo čekić i zakucao papir i otišao. Pretrčao sam nizbrdicu koja je vodila do rijeke i drveta i pogledao još jednom, sada sa boljim pogledom, u rijeku i žene nije bilo. Okrenuo sam se u pravcu drveta, na kom je na samom vrhu nacrtana golubica, a ispod, vrlo čitko i rukopisom koji ne pripada ovom vremenu, napisano:

'' Efi

Tu je ruzmarin za sjećanje; moli se, voli, zapamti;

Veseli se i raduj djevice,

Jer uskrsnu on ponovo ''