Moje Uzice
Za sve one ljude koji su me prihvatili u okruzenju tako divnom;i sve ono dalje,za one dane ispred koji predstoje
Daljine ima,mozda ne toliko da odvoji potrebu da se neki ljudi spoje,ali svakako da odvoji potrebu da ti ljudi budu dovijeka zajedno.Bilo to pod uzickim zvonima crkve ili na igralistu koje mirise na tekilu,ali svakako postoji.Drvece,nizbrdice i uzbrdice,kao glavni motiv ovog bitisanja i boravka,nose sa sobom smijeh jedne misticne dame,njenih prijatelja,ljudi koji neumorno piju i zena koje neumorno mirisu na cimet i rade.Isto tako,meni koji dodjem i koji cu ostaviti ovdje kao i uvijek po koji auricni dio svog duha,znaci da ovi ljudi zajedno sa ovim pticama koje pjevaju glasno nikada ne zaborave moj udio u ovom malom,ali jako produktivnom i nadasve duhovnom gradu.Ulice i opasni miris svjezeg hljeba i peciva u zoru,pomijesani sa dimom cigarete uz prvi gutljaj kafe,mini pizze i brioche sa dzemom,i sve ono sto nosi sa sobom zvona novog dana i leptira boje rijeke.Ovaj grad ima siluetu kamena na kom su se njih dvoje davnih osamdesetih prvi put poljubili,zene koja je tajno citala knjigu,cekajuci da nasljednice dodju i mirno legne da spava uz muskarca koji rano ustaje i na kasicici nudi prvi med uz vodu.Sa druge strane,tu su stopala i otisci onih kojih vise nema,ali jedna slika okacena u kuhinji sa lopatom na ramenu savrseno daje jasan odgovor mojih crta lica,ljubavi,duse kao nebo...i odakle dolazi dar koji imam.Sve to cini ovaj vazduh,ovaj grad i ove ljude posebnim,necim sto sa sobom nosim i cime se ponosim.Ovo je nesto sto nikada ne moze otici,nesto sto je u krvi.Vratiti se ovdje znaci ozivjeti jednu dobru polovinu svoje licnosti.Vratiti se ovdje znaci voljeti ono sto jesam,ponositi se onim koji je zasluzan za to sto postojim.
Daljine ima,mozda ne toliko da odvoji potrebu da se neki ljudi spoje,ali svakako da odvoji potrebu da ti ljudi budu dovijeka zajedno.Bilo to pod uzickim zvonima crkve ili na igralistu koje mirise na tekilu,ali svakako postoji.Drvece,nizbrdice i uzbrdice,kao glavni motiv ovog bitisanja i boravka,nose sa sobom smijeh jedne misticne dame,njenih prijatelja,ljudi koji neumorno piju i zena koje neumorno mirisu na cimet i rade.Isto tako,meni koji dodjem i koji cu ostaviti ovdje kao i uvijek po koji auricni dio svog duha,znaci da ovi ljudi zajedno sa ovim pticama koje pjevaju glasno nikada ne zaborave moj udio u ovom malom,ali jako produktivnom i nadasve duhovnom gradu.Ulice i opasni miris svjezeg hljeba i peciva u zoru,pomijesani sa dimom cigarete uz prvi gutljaj kafe,mini pizze i brioche sa dzemom,i sve ono sto nosi sa sobom zvona novog dana i leptira boje rijeke.Ovaj grad ima siluetu kamena na kom su se njih dvoje davnih osamdesetih prvi put poljubili,zene koja je tajno citala knjigu,cekajuci da nasljednice dodju i mirno legne da spava uz muskarca koji rano ustaje i na kasicici nudi prvi med uz vodu.Sa druge strane,tu su stopala i otisci onih kojih vise nema,ali jedna slika okacena u kuhinji sa lopatom na ramenu savrseno daje jasan odgovor mojih crta lica,ljubavi,duse kao nebo...i odakle dolazi dar koji imam.Sve to cini ovaj vazduh,ovaj grad i ove ljude posebnim,necim sto sa sobom nosim i cime se ponosim.Ovo je nesto sto nikada ne moze otici,nesto sto je u krvi.Vratiti se ovdje znaci ozivjeti jednu dobru polovinu svoje licnosti.Vratiti se ovdje znaci voljeti ono sto jesam,ponositi se onim koji je zasluzan za to sto postojim.
Коментари
Постави коментар