Lj.

Za sve sto smo do sada pretpostavili da jesmo,mozemo biti jos vise sigurni nakon dozivljaja jedne apstraktne emocije koja se laicki naziva Ljubav.Medjutim,pouceni onim da kada jednom padnemo na isti kamen,sljedeci put cemo ga sutnuti,vise se ne upustamo tako daleko...ili mozda samo zelimo nesto bolje,iznad obalaka.

Koliko se samo nas predstavlja lazno svojem odrazu u ogledalu,kada nas drugi vide na nacin na koji mi zelimo da nas vide.Koliko nas pati,da sazna kako da bude neko drugi,da bi nasa ljepsa/jaca polovina mogla voljeti prikazu onoga sto mi dajemo.Prije svega,da bi mogli da Ljubav imenujemo kao emociju,moramo znati  da Volimo,kao glagol koji se rijetko mijesa sa laznim prikazom onoga ko smo,sa maskom boje citrusa i cimeta,pomijesanim zajedno,dajuci miris ispecenih sljiva na tihoj vatri... za one dane iza,kad bude rano.
Za sve one rijeci koje Zahire izgovaras dok drugi pomno slusaju,znas da ce nas stici kazna...a mozda i neki dobar cin pokrene neki nemoguci vrtlog dobre karme,koja nas ponese i do samih visina.Jer,ti i ja nikada nismo umjeli zapravo da Volimo... Uvijek smo bili neko drugi,zajedno sa tudjim primjesama i onim sto nam se svidjalo od svakog,pomalo.Nikada se nismo nasli u onom okruzenju u kojem bi zeljeli biti,vec samo u onom koje je nosilo izvjesnu sudbinu.Mozda je zato i Covjek u Zelenom u prednosti jer je on zapravo okrenut religiji i bogu,ne zeleci da se poredi sa visim oktavama covjeka,sto su zapravo i sami bogovi.On umije da Voli,ali na onaj istinski nacin na koji mi nikada necemo moci da se osvrnemo,da zavolimo drugog na nacin na koji nas oni  vole...kad lose krene.. i kad se sve izgubi ponovo u pepeo.


Jer,naci u Ljubavi sebe...tada smo zauvijek visa oktava samog Boga.