Ponedjeljak, 20/05/'13; 02:34h
Majski dani su u toku.Nebo je poprilicno mirno,iako je glasnik obiljezen simbolom Merkura usao u Blizance,i dalje se osjeca neumoljivi trag da se stvari sakriju... a istina jos malo ostano iza zastora.
Za nas koji previse mislimo sta nosi sjutra,a ponekad se i sami upustimo u avanturu otkrivanja istog,nezahvalno je traziti da budemo smireniji od doze smirenosti koju posjedujemo.Ipak,vrelina koju nose dani se krisom uvlaci u nozdrve i mirise na topli kroasan sa medom i prstohvatom cimeta izmedju dana i noci-da probudi sjecanje.
Vec odavno nema vijesti o Covjeku u Zelenom.Nije da sam zainteresovan,ali neprirodna tisina kojom on postoji ne lici na njega.Nekada je ta tisina opasna po samoj prirodi koju posjeduje,jer nagovjestava veliki dolazak bure,a nekada se ona manifestuje kroz samo cutanje i nista vise.Mali dasak vjetra koji nagovjestava plimu u nocima vec monotne osjeke,daleko se cuje u usima nas posebnih.Energetski,sve je vec ocelo da cvjeta,ali se noci i dalje svadjaju sa nimfama da jos malo prolongiraju dolazak perioda kada svako od nas ima ponesto da kaze nekom u lice.Zbunjeno gledam u sve vec daleko iza mene,i ne znam da li se to sto se vec desilo zavrsava na ovom.Ono sto sam naucio jeste da nikada nista nije stvarno gotovo.Uvijek se vrati kada se najmanje nadamo.Nezahvalno nas podsjeti da nismo zavrsili,iako se manifestuje kroz razne zivotne situacije.Samo je bitno prepoznati ga...
Mozda je Covjek shvatio da je negova borba za vjeru postala uzaludna,gledajuci po njegovim standardima,na nemoral koji se sve vise siri ovim nasim ulicama.Ali,i dalje ga jasno mogu cuti u pari od cokolade,kako moli svog Stvoritelja da mu podari volje za daljom borbom protiv svega sto se siri gradom.Morbidno uzdise izmedju svake molitve i ne dozvoljava da ga iko prekine.Tu stoji vjecita enigma.Sta je to sto veze Covjeka i mene,neka nezahvalna nit koja se sasvim pronasla slucajno medju nama,a i dalje egzistira.To je razlog zbog cega i dalje osjecam njegovo prisustvo iako se nismo suocili vec odavno.Posljednji put,bitka je dobijena,ali nije bio ranjen koliko je trebao biti.Ocekivao sam vise.Onda,sam njegov napad na mene svojim iracionalnim rijecima koje koristi dok se moli,cini da nehatno upalim jasmin i svijece... Crvena je za ljubav... Plava je za kosmare...
Sve ovo i jos mnogo toga je postalo beznacajno.Bilo koji pokret ruke koji narpavim vise nije djelotvoran kao nekad.Kao da je Univerzum odlucio da nas pusti da zivimo ,,zemaljskim'' zivotom.Ali,opet u skrivenom kutku mojih misli,postoji i dalje sumnja da borba nije gotova.Neki mali nagovjestaj,kao miris koji prah kafe na uzarenoj ploci,pusti kada padne.Toliko jak u trenutku,toliko nestalan kada prodje.
Do tada,radujem se sjutra.Onim danima ispred...novim planovima i mirisima cokolade pomijesane sa cimetom i crvenom papricicom.Da se zna...
Za nas koji previse mislimo sta nosi sjutra,a ponekad se i sami upustimo u avanturu otkrivanja istog,nezahvalno je traziti da budemo smireniji od doze smirenosti koju posjedujemo.Ipak,vrelina koju nose dani se krisom uvlaci u nozdrve i mirise na topli kroasan sa medom i prstohvatom cimeta izmedju dana i noci-da probudi sjecanje.
Vec odavno nema vijesti o Covjeku u Zelenom.Nije da sam zainteresovan,ali neprirodna tisina kojom on postoji ne lici na njega.Nekada je ta tisina opasna po samoj prirodi koju posjeduje,jer nagovjestava veliki dolazak bure,a nekada se ona manifestuje kroz samo cutanje i nista vise.Mali dasak vjetra koji nagovjestava plimu u nocima vec monotne osjeke,daleko se cuje u usima nas posebnih.Energetski,sve je vec ocelo da cvjeta,ali se noci i dalje svadjaju sa nimfama da jos malo prolongiraju dolazak perioda kada svako od nas ima ponesto da kaze nekom u lice.Zbunjeno gledam u sve vec daleko iza mene,i ne znam da li se to sto se vec desilo zavrsava na ovom.Ono sto sam naucio jeste da nikada nista nije stvarno gotovo.Uvijek se vrati kada se najmanje nadamo.Nezahvalno nas podsjeti da nismo zavrsili,iako se manifestuje kroz razne zivotne situacije.Samo je bitno prepoznati ga...
Mozda je Covjek shvatio da je negova borba za vjeru postala uzaludna,gledajuci po njegovim standardima,na nemoral koji se sve vise siri ovim nasim ulicama.Ali,i dalje ga jasno mogu cuti u pari od cokolade,kako moli svog Stvoritelja da mu podari volje za daljom borbom protiv svega sto se siri gradom.Morbidno uzdise izmedju svake molitve i ne dozvoljava da ga iko prekine.Tu stoji vjecita enigma.Sta je to sto veze Covjeka i mene,neka nezahvalna nit koja se sasvim pronasla slucajno medju nama,a i dalje egzistira.To je razlog zbog cega i dalje osjecam njegovo prisustvo iako se nismo suocili vec odavno.Posljednji put,bitka je dobijena,ali nije bio ranjen koliko je trebao biti.Ocekivao sam vise.Onda,sam njegov napad na mene svojim iracionalnim rijecima koje koristi dok se moli,cini da nehatno upalim jasmin i svijece... Crvena je za ljubav... Plava je za kosmare...
Sve ovo i jos mnogo toga je postalo beznacajno.Bilo koji pokret ruke koji narpavim vise nije djelotvoran kao nekad.Kao da je Univerzum odlucio da nas pusti da zivimo ,,zemaljskim'' zivotom.Ali,opet u skrivenom kutku mojih misli,postoji i dalje sumnja da borba nije gotova.Neki mali nagovjestaj,kao miris koji prah kafe na uzarenoj ploci,pusti kada padne.Toliko jak u trenutku,toliko nestalan kada prodje.
Do tada,radujem se sjutra.Onim danima ispred...novim planovima i mirisima cokolade pomijesane sa cimetom i crvenom papricicom.Da se zna...
Коментари
Постави коментар