Vidovdanske galete
Malo vanile,da probudi cula... kardamoma da zasiti ljubav... karanfilica da probudi strast... i cimet,za prorocke snove;
Pogledati unazad,sasvim se suptilno predati i necujno virnuti...kao dasak vjetra,zasicen ulicnim galetama i citrusom,pa odluciti da se sve isto prozivi bez imalo straha,onog ponovljenog cudovista u stomaku,koje se ubrzano penje i tjera znoj na celo...
Ipak, sve je vec previse mirno.Ljeto je doslo sa otiskom tuznih sudbina,svega sto jeste,i cemu se nadamo,a opet nije.Vjetar je prestao da se igra,a cokolada za kuvanje vec napola pojedena,samo da ostane dasak..sasvim dovoljan zamah mirisa cokoladne pare i prorekne sudbine,pomijesan sa kremom i naivnosti.Tako proste sudbine... kao gutljaj,sa kakaom na usnama,nestajuci u trenutku prelaskom jezika preko njih.I tako u krug...
Nebo je takodje mirno.Covjek u Zelenom spava... ali ne jos zadugo.Isti nemir u stomaku.Kao onda kad smo bjezali od njega...onog koji nas je tjerao prostim rijecima na arapskom ... El Fatiha, El Latif, Az Zahir... budeci vjetar, crni jugo,dolazeci pravo sa mora... idi dobri vjetre,idi slatki vjetre... Kao laicka magija,izmedju snova i usana i sasvim sitan pokret ruke... Simbol Jaguara,da probudi snagu... zvona da otjeraju duhove,ali ne i Covjeka. Znate anegdotu... Tada se pojavio Covjek u Zelenom,predstavljajuci se poslanikom,objasnivsi da je otac morao biti zrtvovan,jer je zgrijesio... I tako u nepovrat.
Kuca je poprilicno ista kao i nekad.Sa malo bacene soli na sporet i okrenute solje u vodi...bas kao kada je bila ziva.Ona,koja je bjezala od Covjeka u Zelenom,i koja mu se u isto vrijeme klanjala,krijuci sebe od svih...i na kraju umrla,u strahu da se nesto ne zaboravi ono sto je znala,prenijevsi na posebne tu laicku alhemiju kojom se branila od Njega.Kosa boje oraha,staro lice,ruke koje su pokazivale svaku borbu sa Njim i na kraju posustala... Njene kucne papuce su negdje spakovane,odavno sklonjene od vrata sobe,kako se ne bi sjetili... pjevajuci i uceci me u isto vrijeme kojim rijecima se braniti od Njega; a opet je nema.
Mada sam shvatio poentu i da ovoj borbi nema kraja,ipak u starim kartama i dalje nazire Luda,kao pocetak putovanja...i Univerzum,kao kraj. I tako ispocetka... za dobar vjetar,jednom negdje...
Pogledati unazad,sasvim se suptilno predati i necujno virnuti...kao dasak vjetra,zasicen ulicnim galetama i citrusom,pa odluciti da se sve isto prozivi bez imalo straha,onog ponovljenog cudovista u stomaku,koje se ubrzano penje i tjera znoj na celo...
Ipak, sve je vec previse mirno.Ljeto je doslo sa otiskom tuznih sudbina,svega sto jeste,i cemu se nadamo,a opet nije.Vjetar je prestao da se igra,a cokolada za kuvanje vec napola pojedena,samo da ostane dasak..sasvim dovoljan zamah mirisa cokoladne pare i prorekne sudbine,pomijesan sa kremom i naivnosti.Tako proste sudbine... kao gutljaj,sa kakaom na usnama,nestajuci u trenutku prelaskom jezika preko njih.I tako u krug...
Nebo je takodje mirno.Covjek u Zelenom spava... ali ne jos zadugo.Isti nemir u stomaku.Kao onda kad smo bjezali od njega...onog koji nas je tjerao prostim rijecima na arapskom ... El Fatiha, El Latif, Az Zahir... budeci vjetar, crni jugo,dolazeci pravo sa mora... idi dobri vjetre,idi slatki vjetre... Kao laicka magija,izmedju snova i usana i sasvim sitan pokret ruke... Simbol Jaguara,da probudi snagu... zvona da otjeraju duhove,ali ne i Covjeka. Znate anegdotu... Tada se pojavio Covjek u Zelenom,predstavljajuci se poslanikom,objasnivsi da je otac morao biti zrtvovan,jer je zgrijesio... I tako u nepovrat.
Kuca je poprilicno ista kao i nekad.Sa malo bacene soli na sporet i okrenute solje u vodi...bas kao kada je bila ziva.Ona,koja je bjezala od Covjeka u Zelenom,i koja mu se u isto vrijeme klanjala,krijuci sebe od svih...i na kraju umrla,u strahu da se nesto ne zaboravi ono sto je znala,prenijevsi na posebne tu laicku alhemiju kojom se branila od Njega.Kosa boje oraha,staro lice,ruke koje su pokazivale svaku borbu sa Njim i na kraju posustala... Njene kucne papuce su negdje spakovane,odavno sklonjene od vrata sobe,kako se ne bi sjetili... pjevajuci i uceci me u isto vrijeme kojim rijecima se braniti od Njega; a opet je nema.
Mada sam shvatio poentu i da ovoj borbi nema kraja,ipak u starim kartama i dalje nazire Luda,kao pocetak putovanja...i Univerzum,kao kraj. I tako ispocetka... za dobar vjetar,jednom negdje...
Коментари
Постави коментар