Doktorici

Sve je opet mirno,sa ponekim treptajem stomaka za ono sjutra i dalje... Mjesec je izasao,gleda i u isto vrijeme sanja; Kao da se sve veceras izliva iz tuge u stanje potpune ravnoteze,iz praznog u prepunost suptilnih emocija povezanih ljubavnicima i zivotnim partnerima.
Mozda i ne govorim cesto koliko te volim. Vjerovatno jer mnogo vise puta cujem da ti mene volis,pa je sami covjek po prirodi sebican da zavuce u svoje dlanove tudje srce...ali ja sam ti svoje dao,takodje. Na svojstven nacin,izvucen izmedju milion arterija i vena,drugih medicinskih fenomena,koje bolje ti razumijes od mene,doktorice.
Zar je suvisno pitati koliko te volim? Nije li sav ovaj trud unazad godinama uocio da se moje oci ogledaju u tvojoj dusi i stapaju se sa tvojim rubom usana...krajickom,naivno; I opet ispocetka.
Krenuo sam da ti pisem odavno,kako bi pecat ove nase avgustovske ljubavi i dalje egzistirao u milion narednih godina i mjeseci... Pocinje sa Januarom, trinaestim; Ko zna gdje ce se zavrsiti.
No i nije to veceras toliko vazno,koliko tvoja Ljubav prema meni,sa inicijalnim,velikim slovom,dovoljno velikim da ukaze na djelic mene u tebi. Moja zvijezdo. Ti prevratni Mjesece u Biku. I zeno sa uvijek cudnom frizurom i nikada oblikovanom,ali uvijek mirisljavom i dovoljnom gustom da me sakrije od drugih kada te prigrlim. Kraljice,sultanijo,grofice duse i srca mog; Sa ocima koje se na suncu presijavaju u zeleno,bas kao i moje,rekao bih da sunce nas voli. I sve tvoje planetarne komponente zajedno sa mojim; i ovaj tekst; i sve sto jeste i bice.

Krajem ovih slova govoricu o tebi... za one dane ispred; izmedju tvojih ramena u kojima moje lice savrseno stoji i tvoj poljubac za rastanak... do sjutra.