,,Bando''

Jos jedan zivot nas je napustio. Bolno. I previse realno, da bi bilo istinito. Zbog onih dana iza... zbog molitvi u kasnim satima.

Cudno je kako tesko traje mirenje da nas je napustio. Ostaje neki cudan, strasan zakljucak da bi to moglo dovesti do jos necijeg odlaska u nepovrat. I vjecno pitanje: Kuda sad? I sta je sa ljudima koji ostaju da i dalje koracaju do onog koraka koji je brojcano odredjen kao posljednji? Sve je ostalo u magli... kao i svjetlost kojoj se ova dusa kojoj pisem veceras preselila u svijet vjecnog mira.
Opet su kao i kod posljednjeg rastanka ostale suze i sjecanja. Tananice koje pletu sudbinu i smiju se nad svakim pokusajem da se sprijeci ono sto mora biti. Plava je za umrle...
Zvuk molitve sa velikog tornja kojem prkose ljudske duse i miris ustajalog grozdja. Kiselkastog nanosa u nozdrvama dok mislimo na sve cega se sjecamo. Ali, ovog puta sam zreliji... Ipak, to nije jemstvo da ce manje da boli. Odlazak duse je bolan iako smo stari. Dovoljno zreli da sagledamo zivot i smrt kao neizbjeznu relaciju ne umije da otkloni neobuzdanu zelju da te sretnemo opet kao nekad nasmijanog sa zeljom da se ispricamo i povjerimo ti se. Kuhinjom i dalje seta miris posljednje solje kakaa koju si pio. Jedna kasika kakao praha... da ublazi nostalgiju.

U nadi da pocivas u miru...



Teču,

za nepopravljeno auto, kupljene cigarete i igre u dvorištu iza kuće.