Usamljenost

Iznova se zaljubljujem u tebe. Nije da ne želim, ali je davno bilo kada se sve to stvarno odigravalo. Čak je i drveće kojem sam se obraćao kada si me voljela posječeno, upravo kao i moja želja za tobom koja se pretvorila u svakodnevnu bolest. Igra moje bolesti zajedno sa tobom koja već odavno ne postojiš, pa čak ni na ulicama grada u kojem zajedno živimo.

Nisam uspio da te vidim, iako se svaki put nadam da će nas ulice sastaviti sasvim slučajno, da bih mogao da okrivim neku kosmičku konstelaciju za to. A sve vodi, gospođice tome da te i dalje volim. Sve je previše očigledno. Da sam ja usamljeni bolesnik, izlomljen na hiljade djelova, zaboravljen od strane jedine koja me može ponovo povezati, a to si ti.

Pravim novi red, a ne želim da ti pišem, jer je i svaka već odavno riječ samo tebi poznata. Vraćam se u dane kada sam te lagao, ali opet iz potrebe da mi ne odeš, nego da zauvijek ostaneš uz mene. Sve je već, gospođice odavno rečeno...

Nikoga neću voljeti kao tebe.