Kraj

I zvanično je svaka moja veza sa njom prekinuta. Nakon nekoliko mjeseci konačno odlučim da pošaljem jednu običnu poruku sa tačkom u sadržaju na taj poznati broj sa šesticama. Njen broj, koji, iako je više puta brisan iz imenika telefona, ostajao je u mojem sjećanju. Pa sve do danas. Ipak, poruka nije poslata. I nakon ponovnog slanja, ona nije poslata. To je bilo jedino čemu sam se nadao da me može ponovo povezati sa njom. Na neki sebi svojstven način, intimno, ne uključujući druge ljude da nas ponovo povežu. I ovo je prestalo. Sada sa sigurnošću mogu reći da me je zaboravila. I da ta rupa u njenom sjećanju kada sam ja u pitanju boli više nego hiljade drugih bolova koje nosim u sebi. Nisam se nadao odgovoru, dakako, ali ipak, sama ,,greškom'' poslata poruka bi je možda navela na pomisao da je se i dalje sjećam. Jer, znala je oduvijek da su sve greškom poslate poruke i pozivi, adresirani na moje ime i nije mi poznato kako je ona reagovala na to. Ne znam da li je barem jednim dijelom svog tijela zatreperila znajući da sam možda to ja. To je jedna od stvari zbog kojih i vjerovatno sam sebi davao za pravo da je se sjetim. A sada više ne posjedujem ni ta ovlašćenja. Izbrisan sam potpuno. Poslat u zaborav, isto kao neki nevažni svakodnevni događaj. I sve ono što jeste, više nije ni bilo. I sve ono čega sam se plašio sada nastupa. Zaborav, kao kazna. I zaborav, kao podsjetnik da više u mom životu u potpunosti gubim na značaju. Ne negiram da je prošlo mnogo vremena, i da svakako, svako normalan bi već odavno i krenuo dalje, računajući na neki novi početak. Ali ipak, malo nas i dalje živi ono što se već odavno dogodilo. Samo smo donekle dorasli nekim novim stvarima. Ipak, nedovoljno, da se pokrenemo ispočetka. Tako je i nastupio ovaj bezdan. Možda je smatrala da me nije bilo odavno, te je i odustala i od mojih poruka poslatih greškom. Očekivala ih je, ali ih mjesecima, pa i godinama nije bilo. Cijelih dvije godine se nisam usudio da joj pošaljem greškom poruku. Nekada sam se ponosio time, sada me to uništava. A šta ako sam zakasnio samo nekoliko dana? Pa i nedjelja, ne bi bilo mnogo. Ostavio sam da u provmajskoj noći obnavljam davno zaboravljene istine, i prizivam emocije koje su poslate u čistilište. Počinje sa igračima...
Uistinu, mi se i ne srijećemo. Ne mogu čak ni u ovom malom gradu da je vidim, sasvim slučajno. Njeno lice polako blijedi iz mog sjećanja, pa to pripisujem u svoju krivicu, jer je nikada nisam dovoljno dugo gledao da bih zapamtio svaki detalj na njenom licu. Osim sitnog biljega na desnoj strani iznad gornje usne, i krupnih očiju koje gledaju luckasto. Ožiljka na ruci, na kojoj i ne sjećam se vise, sa gornje strane, koji je sama sebi napravila. I koščate strukture, koja me je često uznemiravala dok smo ležali zajedno. Takođe, tu je i crno-bijeli džemper koji je često nosila, i kosa koja je isjeckana padala na ramena. Ostalo je sve ostalo tamo gdje sam ja sada. U zaboravu. Boli me i to da je ona već sada srećna sa nekim, jer znam da je taj neko dovoljno i stariji i zreliji od mene. Jer, ono što je nju boljelo je zapravo kazna mojeg kalendarskog uzrasta. I ničeg više. Zna i ona odlično da sam je volio više nego išta. I da smetnja koja je nju proganjala jeste samo njeno opravdanje da ne želi da me vidi više. Koliko je ona mene voljela, nisam siguran. Nekada sam htio i da se posvađam sa svima zbog toga. Sada više ne. Sada je zapravo sve i postalo bezvrijedno. Dovoljno da ja znam koliko boli, a dovoljno da ona krene dalje.

Za dane ispred...i one iza. 

Коментари

Популарни постови