Bratska

Sumiranje utisaka je vjerovatno ono što čini sastavni dio sjećanja svega onog što je još uvijek prisutno u nama. Isto tako, prelazeći prego svega što doživljavamo i sagledavajući okolnosti koje su se dešavale, zapravo čine sve ono što stvarno i jesmo, čineći nas pravom porodicom...

Pokušavajući da nadjačam emocije muzikom koju trenutno slušam, shvatam da je besmisleno pisati o tome šta ko od nas predstavlja. Jer, neke stvari gube na smislu onda kada ih objašnjavamo i pretvaramo u riječi. Isto je i sa nama... volimo se toliko dovoljno, da odrastanje koje nas prati predstavlja bolni dio onog što želimo da sačuvamo samo za sebe. Pogled u prošlost, prvi putevi u svemu, snalaženje u ovom svijetu koji iako se trudimo da razbijemo njegovu neizvjesnot, svakim danom nam dokazuje da se protiv istog ne možemo boriti. Počinje sa igračima... ko zna kako će se završiti.

Isto je i sa tugom. Jutrom kad je Irma pretrčala do nas u trenutku kad smo saznali sve što boli u vezi majke/ujne, kretajući se do sreće, kada je Damirino zaposlenje predstavljalo jednaku sreću za svo četvoro. Prelazeći do i preko mojih psiholoških borbi sa strahom, pa sve do ispraćaja na maturu, sijajući kao da se ništa od pomenutog ne dešava, te da smo jednako veseli kao i u periodu pravljenja oblika u pijesku na plaži. 

Gromoglasan aplauz za ove ljude. Za njihova nesebična davanja. Za one dane iza i one ispred... jutra koja mirišu na gubitke. Noći koja su puna slavlja i predviđanja Tarot kartama... iracionalnih i onih pomalo logičnih zaključaka. Za nas koji se razmumijemo i približavamo sve više... i nas koji se budimo ujutro sa mišlju da se imamo. I da je to sasvim dovoljno.

Počinje sa igračima... i završava se svečanim kulisom. Za dane ispred...