I na kraju početak
Idi dobri vjetre, idi slatki vjetre...
Vjetar je konačno promijenio pravac. Podmukli sjeverac, crni autan, želio je promjene i dobio ih je. Promjenu mjesta boravka, novi život, povratak vjere u sebe i u nešto iznad. Za dane ispred, i one iza... I za sve što jeste i nije.
Bitka između Čovjeka u Zelenom i mene je okončana. Na jedan sasvim neočekivan način, uspio je da pobijedi tamnu stranu mojeg djelovanja. Njegove molitve i riječi su postale moja svakodnevica, jer zapravo je i on sam bio jedan moj odraz u paralelnom svijetu. Ono biće koje je uspjelo da izađe iz viših nivoa i ukaže cijelo ovo vrijeme na pravi put kojim sam trebao krenuti još mnogo prije. U njemu više ne postoji ni malo nepoznatog, jer prihvatajući Čovjeka, prihvatio sam sebe.
Inače, drugih promjena nije bilo. Dani i dalje teku, kalendarski i brojčano se mijenjaju. Kafa i cigarete su i dalje meditacija kojim prolazim kroz dan uspješno. Ljubav koju nosim i dalje je prisutna. Nju sam uspio vidjeti na stepenicama tržnog centra i djelovala je mirno. Nije htjela da me pogleda, ali je tražeći okom ,,nešto'' uspijevala da uhvati moje lice i prisjeti ga se. Osjeti se to. Dio mene je i dalje sa njom, isto kao što je i dio nje u meni. I onda se nekako to ukrsti na najčudniji mogući način. Možda to i nije ljubav, ali su je tako opisali ljudi odavde. I ja im vjerujem.
Tarot karte su postale bezvrijedne. Čak i miris čokoladne pare ne može više da prorekne sudbine i otkrije žudnje. Crvena je za ljubav.... ali i svaka druga pojava vezivanja predstavlja spajanje dvije sudbine i duše. Nisu to samo riječi, par pokreta rukama, svijeće i miris jasmina. Plava je za košmare, a bijela je za magiju. Sada mnogo bolje vidim situaciju. Borba sa džinima je prerasla u jedan neraskidivi savez da jedni druge nećemo napadati i riječima tražiti usluge. I oni su se utihnuli. Tek poneki poželi da se pridruži večernjoj molitvi, ali samo da bi naučio. A ne da naudi. Sada, tiho ulazeći u svoju srž, čujem njihov razgovor. Mirni su kao i ja. Moj karin (quarin: arap. :: džin kojeg svaki čovjek dobije po rođenju kao pratioca, životni saputnik) se smanjio, prati me nečujno, ali nije dostigao moju visinu. Naučili smo da ''Euzu billahi mineşşeytânirracîm'' tjera lošu energiju sa prozora i ćoškova kuće i buke više nema. Da Čovjek u Zelenom postoji, zaista bi mi trebalo vjerovati na riječ. Svako ga drugačije doživljava, u zavisnosti od toga sa čime se bori sa sobom. On postoji i u blizini je. Odmah nadomak Podgorice, u zeleno-bijeloj džamiji iz koje su izašla dva raskošna pauna koje sam sanjao.
I tako se završava ova priča. Još jedan život je napustio ovaj svijet. Izgubio sam još jednog pretka. Svoj posljednji pozdrav uputio je kroz vjetar talasajući žute svijeće u toku liturgije, na mjestu gdje se dijele jabuke i bol. Sada opet shvatam bol gubitka. Magiju koja ne može da promijeni pravac vjetra.
I to je ono što me u potpunosti čini čarobnjakom.
Vjetar je konačno promijenio pravac. Podmukli sjeverac, crni autan, želio je promjene i dobio ih je. Promjenu mjesta boravka, novi život, povratak vjere u sebe i u nešto iznad. Za dane ispred, i one iza... I za sve što jeste i nije.
Bitka između Čovjeka u Zelenom i mene je okončana. Na jedan sasvim neočekivan način, uspio je da pobijedi tamnu stranu mojeg djelovanja. Njegove molitve i riječi su postale moja svakodnevica, jer zapravo je i on sam bio jedan moj odraz u paralelnom svijetu. Ono biće koje je uspjelo da izađe iz viših nivoa i ukaže cijelo ovo vrijeme na pravi put kojim sam trebao krenuti još mnogo prije. U njemu više ne postoji ni malo nepoznatog, jer prihvatajući Čovjeka, prihvatio sam sebe.
Inače, drugih promjena nije bilo. Dani i dalje teku, kalendarski i brojčano se mijenjaju. Kafa i cigarete su i dalje meditacija kojim prolazim kroz dan uspješno. Ljubav koju nosim i dalje je prisutna. Nju sam uspio vidjeti na stepenicama tržnog centra i djelovala je mirno. Nije htjela da me pogleda, ali je tražeći okom ,,nešto'' uspijevala da uhvati moje lice i prisjeti ga se. Osjeti se to. Dio mene je i dalje sa njom, isto kao što je i dio nje u meni. I onda se nekako to ukrsti na najčudniji mogući način. Možda to i nije ljubav, ali su je tako opisali ljudi odavde. I ja im vjerujem.
Tarot karte su postale bezvrijedne. Čak i miris čokoladne pare ne može više da prorekne sudbine i otkrije žudnje. Crvena je za ljubav.... ali i svaka druga pojava vezivanja predstavlja spajanje dvije sudbine i duše. Nisu to samo riječi, par pokreta rukama, svijeće i miris jasmina. Plava je za košmare, a bijela je za magiju. Sada mnogo bolje vidim situaciju. Borba sa džinima je prerasla u jedan neraskidivi savez da jedni druge nećemo napadati i riječima tražiti usluge. I oni su se utihnuli. Tek poneki poželi da se pridruži večernjoj molitvi, ali samo da bi naučio. A ne da naudi. Sada, tiho ulazeći u svoju srž, čujem njihov razgovor. Mirni su kao i ja. Moj karin (quarin: arap. :: džin kojeg svaki čovjek dobije po rođenju kao pratioca, životni saputnik) se smanjio, prati me nečujno, ali nije dostigao moju visinu. Naučili smo da ''Euzu billahi mineşşeytânirracîm'' tjera lošu energiju sa prozora i ćoškova kuće i buke više nema. Da Čovjek u Zelenom postoji, zaista bi mi trebalo vjerovati na riječ. Svako ga drugačije doživljava, u zavisnosti od toga sa čime se bori sa sobom. On postoji i u blizini je. Odmah nadomak Podgorice, u zeleno-bijeloj džamiji iz koje su izašla dva raskošna pauna koje sam sanjao.
I tako se završava ova priča. Još jedan život je napustio ovaj svijet. Izgubio sam još jednog pretka. Svoj posljednji pozdrav uputio je kroz vjetar talasajući žute svijeće u toku liturgije, na mjestu gdje se dijele jabuke i bol. Sada opet shvatam bol gubitka. Magiju koja ne može da promijeni pravac vjetra.
I to je ono što me u potpunosti čini čarobnjakom.
Коментари
Постави коментар