Čarolija

''... Ja bi mog'o da mogu; Ja bi znao da znam... ''

https://www.youtube.com/watch?v=-UkWL8jWnAU


Počne tako iznenada. Uz miris duvana, poplavljenih pločnika prvom vodom poslije vrućine, svega što jeste, a ipak nije. Jutarnja magija, pomislih... pomiješana sa štapićima jasmina, istrošenih svijeća sa mirisom cimeta i još jednog, prijatnog početka dana praćen mislima o tome da se treba skupiti i krenuti dalje. Jasmin je za ljubav... možda me džini čuju. Ipak, nije krenulo tako jednostavno. Mnogo toga čovjek prođe u toku dana, a da nije svjestan da mu škodi. Samo praćen tuđom emocijom, empatija, kako to moderno zovu. Ili ipak, neka jeftina magija. Alhemija koja pretvara vodu u čokoladu, ljeto u novi početak, očevu bolest u nadu za život. Onaj danas, za novo jutro. I one dane ispred, jednom negdje.

Za početak sasvim dovoljno. Bajram je na vratima. I rođendan. Godina iznad. Kalendarski. Možda i emotivno. Jedan novi grad, više ne tako dalek i nepoznat. Sa požudom, jer Budva zaista miriše na požudu. I neopjevane stihove seksualnih metafora za ono što danas ljudi zovu ljubav. Kažu da ću ostati tu. Da je more dovoljno sebično da se prostre po auri čovjeka i da ga na kraju odvuče u dubine. Kao zla kob ili možda pjesma sirena. A opet, dovoljno da pristanem da tako i ostane. I tako u krug.

Večeras otjeraj šejtane od sebe. Zaljubi se u noć. I poželi sreću dobrim ljudima. Za dobar vjetar.


 Čarolija, kad uzmu ti sve- a ti opet imaš gdje i sa kim...
Ti si ko ja...
Kriješ suze, iznad oblaka!