So i svijeće

Vjetar se promijenio. Nije da umijem to baš da objasnim, ali jeste drugačiji. Budva je manje više sazrela od ljeta, jer ovdje su sudbine ljudi daleko drugačije od drugih gradova. Sve miriše na kutiju od sandalovine. Istu onu u kojoj se nalaze karte. Tu su sa mnom. Ali sam obećao da ih neću dirati. Uvijek je isto. Kočija, Kula, Smrt... Sunce, Smrt. Isti onaj osjećaj da se nešto vraća, jer prošlost je podmukla bolest. A opet, blagi nanos kiše na lice je upozorio na promjenu pravca kretanja vjetra. Samo mali dašak... nečujan, a dovoljan da sve ono što sam do sada sagradio sruši. Od čega zapravo bježim? Od tih istih karata koje nosim sa sobom uvijek. Ili od vjetra? Podmuklog sjeverca, martovskog i decembarskog. Nanosa sa mora koji miriše na so i omekšale banane. I uvijek je tako. Odlazeći iz grada u grad, sa novim sudbinama i ljudskim željama. Čokolada da otkrije žudnje i zvijezde da proreknu sudbinu. Ali onu koju oni žele da čuju, Karte i Pustinjak u njima zajedno sa Čovjekom u Zelenom su nešto sasvim drugačije. To je ono od čega bježim. Od karata. Od kutije sandalovine, koja je uvijek obećavala jednostavnost. Nedostaju mi dani kada su jednostavne stvari riješile problem. Malo magije i smijeh. Čaša vode u krugu, so i svijeće.  I riječi. To je ono od čega ljudi bježe, a ne znaju da je sve ustvari samo želja. Želja za nečim i to nešto će doći. A opet, vjetar je učinio da stvari budu drugačije. Taj isti tupi strah koji pulsira u stomaku. I miriše na neizvjesnost. Da će nešto doći, a ipak ništa se ne dešava. I onda bam! Kula! Kočije  su tu da promijene pravac i Kula da sruši sve ono što je do tada sagrađeno.
Sada je vrijeme da se nešto učini. Upravo sada, kada tinja ovaj isti osjećaj u dnu želuca. Majčina dušica i ruzmarin, pačuli i cimet. Za obojene snove. I proročki uzdah. Pa, ipak, ne znam šta. Molitva je jedino rješenje. Molba vjetru. Molba podmuklom sjevercu da me opet ne odvuče negdje drugo. Krik da se ostane na ovom mjestu. Da barem ovog puta produži dalje bez mene. Jer, Pustinjak je prekriven tamnim plaštom mudrosti, Samo on zna zašto fenjer gori na vjetru. To je tračak nade, koji rasplamsava i najmanju vatru. I vjetar da me odvuče na drugu stranu. I dovede nove ljude. Prijatelje u nevolji kojima treba pomoći. Sudbine, i sve što jeste, a ipak nije. Da pokrije ono što ne želim drugi da vide. Jer, sve miriše na znoj i požudu. I kada se probudim iz sna u kojem me stalno neko trči za mnom, ja znam da je to Pustinjak. Nekada je to bio Čovjek u Zelenom, a sada ne znam. Osoba ili energija prekrivena plaštom. U ruci drži fenjer. Da osvijetli onoliko puta koliko mu je dovoljno za korak naprijed. I korača polako. Njemu se ne žuri. To je neka nova borba na horizontu. Neki usnuli osjećaj da smo zapostavljeni. Davno zaboravljena karta. Ona koja u špilu predstvalja mene. Car, pa sedam karata pored nje... 

Nadam se da će karte ovog puta ostati samo igra. Da će ovog puta- molim te, bar jednom- produžiti dalje bez mene.