Godišnjica tišine
Danas, prije godinu dana sam položio državni ispit. I moj prvi predmet predaje u nesmetanu državinu nepokretnosti je bio u toku. Živio sam u Tivtu, pored modrih talasa koji su mirisali na novi početak i zaboravljenu tugu. Apartman u kojem sam živio je bio u mansardi, sa velikim prozorom na sredini plafona koji je stvarao svjetlost onda kada su padale najmračnije noći i kiše. Prije godinu dana vjetar je bio drugačiji. I ja sam bio drugačiji.
Prije godinu dana, posljednjeg dana u martu 2015. godine, otac je izgubio glas.
Na jedan sasvim spontan, a opet, podmukao način. Onda kada smo očekivali da nas usmjerava na svega par kilometara daleko od kuće, on je prestao da priča. Tada smo počeli da slavimo život. I jedan strogi svijet koji smo nosili je utihnuo. Noći prije toga smo pokušali da zapamtimo kako zvuči, jer je to ustvari i stvarno bio zadnji put kada ćemo ga čuti. Koliko god to tada zvučalo kao nemoguće, sada, poslije godinu dana smo shvatili da je to stvarno tako. I nismo još to prihvatili. Ali smo naučili da slavimo buđenje i razgovor. Komunikaciju. Riječ. Izgovorenu. I shvatili da jednom izgovorena riječ nikada više ne može da se vrati, ali može da nestane kada se izgovori, odnosno da je drugi ne čuju. I da, kao takva, može biti izgovorena ili napisana drugačije od onoga na šta se prvobitno mislilo, pa samim tim i razbili misao o tome da je jednom izgovorena, zauvijek izgovorena. Sada smo shvatili da svaki put kada ga vidimo ne trebamo da mu pokazujemo da ga ne razumijemo. Jer, iako svjestan da ga je teško razumijeti, pati u sebi jer mora da ponavlja. I naučili smo da slušamo srcem. I te kako. Počeli smo da prizivamo njegove kritike i da ih čujemo iako ih ne izgovara. Da se sjećamo onih starih i da ih živimo.
Prije godinu dana i danas, želim da idem kući.
Prije godinu dana, jedan cijeli svijet je prestao da bude ono što jeste.
Zato danas, koliko god mračno bilo i zahtijevalo da upalimo svijetlo da bi čitali sa usana, spremni smo da volimo bezuslovno. Da čujemo i onda kada ne razumijemo.
I da se sjećamo boje i tonova. Ponekad i pozovemo telefonom da čujemo šta ima da nam kaže.
Danas plačemo i slavimo u isto vrijeme.
I ovo su dani kada želim da idem kući. Jer, danas smo svi razdvojeni. Sami od sebe. Bez dozvole da idemo dalje, još uvijek se krećemo. Uvjereni da ćemo stići. Sigurni u odluke više nego ikad.
I dalje koračamo, uvjereni da će se on, opet iz nekih njemu poznatih razloga, naljutiti i izgovoriti još jednom naglas... da svi čuju!
Budva, 31.03.2016.
Prije godinu dana, posljednjeg dana u martu 2015. godine, otac je izgubio glas.
Na jedan sasvim spontan, a opet, podmukao način. Onda kada smo očekivali da nas usmjerava na svega par kilometara daleko od kuće, on je prestao da priča. Tada smo počeli da slavimo život. I jedan strogi svijet koji smo nosili je utihnuo. Noći prije toga smo pokušali da zapamtimo kako zvuči, jer je to ustvari i stvarno bio zadnji put kada ćemo ga čuti. Koliko god to tada zvučalo kao nemoguće, sada, poslije godinu dana smo shvatili da je to stvarno tako. I nismo još to prihvatili. Ali smo naučili da slavimo buđenje i razgovor. Komunikaciju. Riječ. Izgovorenu. I shvatili da jednom izgovorena riječ nikada više ne može da se vrati, ali može da nestane kada se izgovori, odnosno da je drugi ne čuju. I da, kao takva, može biti izgovorena ili napisana drugačije od onoga na šta se prvobitno mislilo, pa samim tim i razbili misao o tome da je jednom izgovorena, zauvijek izgovorena. Sada smo shvatili da svaki put kada ga vidimo ne trebamo da mu pokazujemo da ga ne razumijemo. Jer, iako svjestan da ga je teško razumijeti, pati u sebi jer mora da ponavlja. I naučili smo da slušamo srcem. I te kako. Počeli smo da prizivamo njegove kritike i da ih čujemo iako ih ne izgovara. Da se sjećamo onih starih i da ih živimo.
Prije godinu dana i danas, želim da idem kući.
Prije godinu dana, jedan cijeli svijet je prestao da bude ono što jeste.
Zato danas, koliko god mračno bilo i zahtijevalo da upalimo svijetlo da bi čitali sa usana, spremni smo da volimo bezuslovno. Da čujemo i onda kada ne razumijemo.
I da se sjećamo boje i tonova. Ponekad i pozovemo telefonom da čujemo šta ima da nam kaže.
Danas plačemo i slavimo u isto vrijeme.
I ovo su dani kada želim da idem kući. Jer, danas smo svi razdvojeni. Sami od sebe. Bez dozvole da idemo dalje, još uvijek se krećemo. Uvjereni da ćemo stići. Sigurni u odluke više nego ikad.
I dalje koračamo, uvjereni da će se on, opet iz nekih njemu poznatih razloga, naljutiti i izgovoriti još jednom naglas... da svi čuju!
Budva, 31.03.2016.
Коментари
Постави коментар