Južina
Uvijek sam govorio da počinje sa igračima. Jer, stvari imaju tendenciju da se pokvare onda kada predstava postane zanimljiva. Taman kad pomislimo da smo na žici, i da hodamo sigurno, dok drugi drže dah i dive se, desi se pad. Tada se zavjese spuštaju, svi pritiču u pomoć, ali samo onaj koji je pao, iznova doživljava pad i želi da vrati vrijeme. Očajan u svom neuspjehu, povlači se u sebe i živi posljednje trenutke aplauza. Počinje sa igračima... ko zna kako će se završiti.
Budva miriše na limun. Na majčinu dušicu i tamjan. Na ispucali beton i sumpor, kupinovo vino i magiju. Sve je i dalje zamračeno, polako se priprema podizanje kulisa. I predstave mogu da počnu. Počev od zamagljenih sudbina, izmiješanih sa napuklim bračnim vezama i kletvama.
Karte su opet odložene tamo gdje ih ne mogu vidjeti. Međutim, uvijek su, gdje god ih stavio, pustale miris sandalovine. Jednako gorak kao i Kula. Ili Obješeni čovjek. Bile zakopane u tuce drvenih kutija, one će i dalje mirisati na sandal. Pomiješan sa vlagom prostora i zlu kob. Istu onu koja čeka da je neko prorekne. I na neke davno zaboravljene maline, ubrane sa namjerom. Kako god, vrijeme je da se ponovo otvore. Prosto je tako. Vjetar se buni, jer ne želi da ode. Čini da mačke skiče i nanosi miris svježe isprženih galeta. Ipak, promijenio je pravac. Sada prati more. I ne bori se protiv mira. Samo ponekad zagolica iznutra. Tako snažno, da poželim da napravim nešto novo. Bijeli autan. Nedovoljno snažan da okrene sudbine. Pa opet, dovoljno prisutan da iznutra napravi velike promjene. Ili pokrene vizije. Iste one koje se ocrtavaju u obrisima čokoladne pare. Za one dane ispred...
Nedaleko od zgrade u kojoj živim, zasađena je sasvim slučajno lipa. I poneki žbun jasmina. Kažem sasvim slučajno jer lipa i jasmin mogu da izazovu ljubavne halucinacije. A toliko je bijeli autan, ili kako to ovdje zovu južina jak, da sam od sebe pokreće najtajnije strasti. One iste o kojima ne pričamo ni sa kim. I koje živimo svakog dana iako ih nismo svjesni.
Do kojeg čina predstave se stiglo i dalje nisam sasvim siguran. Svaki sljedeći korak može označavati pad. Ali, isto tako može izazvati aplauz. Najjači do sad. Zato treba udahnuti. I nadviti se nad žicom. Pomoliti se zvijezdama, i krenuti dalje.
U one dane ispred...
Budva miriše na limun. Na majčinu dušicu i tamjan. Na ispucali beton i sumpor, kupinovo vino i magiju. Sve je i dalje zamračeno, polako se priprema podizanje kulisa. I predstave mogu da počnu. Počev od zamagljenih sudbina, izmiješanih sa napuklim bračnim vezama i kletvama.
Karte su opet odložene tamo gdje ih ne mogu vidjeti. Međutim, uvijek su, gdje god ih stavio, pustale miris sandalovine. Jednako gorak kao i Kula. Ili Obješeni čovjek. Bile zakopane u tuce drvenih kutija, one će i dalje mirisati na sandal. Pomiješan sa vlagom prostora i zlu kob. Istu onu koja čeka da je neko prorekne. I na neke davno zaboravljene maline, ubrane sa namjerom. Kako god, vrijeme je da se ponovo otvore. Prosto je tako. Vjetar se buni, jer ne želi da ode. Čini da mačke skiče i nanosi miris svježe isprženih galeta. Ipak, promijenio je pravac. Sada prati more. I ne bori se protiv mira. Samo ponekad zagolica iznutra. Tako snažno, da poželim da napravim nešto novo. Bijeli autan. Nedovoljno snažan da okrene sudbine. Pa opet, dovoljno prisutan da iznutra napravi velike promjene. Ili pokrene vizije. Iste one koje se ocrtavaju u obrisima čokoladne pare. Za one dane ispred...
Nedaleko od zgrade u kojoj živim, zasađena je sasvim slučajno lipa. I poneki žbun jasmina. Kažem sasvim slučajno jer lipa i jasmin mogu da izazovu ljubavne halucinacije. A toliko je bijeli autan, ili kako to ovdje zovu južina jak, da sam od sebe pokreće najtajnije strasti. One iste o kojima ne pričamo ni sa kim. I koje živimo svakog dana iako ih nismo svjesni.
Do kojeg čina predstave se stiglo i dalje nisam sasvim siguran. Svaki sljedeći korak može označavati pad. Ali, isto tako može izazvati aplauz. Najjači do sad. Zato treba udahnuti. I nadviti se nad žicom. Pomoliti se zvijezdama, i krenuti dalje.
U one dane ispred...
Коментари
Постави коментар