Sve dok ne prođe
Šta ako ti kažem da sam nesposoban istolerisati sopstveno srce?
Rijetko kada govorim o tome da kada se čovjek jednom slomi, sve poslije toga je samo čekanje da taj osjećaj prođe. Slojevi se pretvaraju u komade, i više ništa nije isto. U zavisnosti od samog čovjeka, ono što slijedi je uglavnom borba za prelaz i čežnja za onim što je postojalo prije padanja. Tako, valjda, postajemo zarobljeni u prošlost.
I nerijetko pomislim da se ta godina srama nije dogodila, možda bi sve ostale bile bolje. Ili jednostavno, normalne. Kada se više ne možete uklopiti u termin ,,normalno'', onda to postaje luksuz kojim čovjek teži. Sve one dane iza mrzimo, a one ispred živimo drugačije od drugih. Ovo iz razloga što smo prestali vjerovati da može biti drugačije. I upravo tada, kada naiđe onaj čvor u stomaku, najčešće ničim izazvan, samo legnemo i ćutimo. To su neke druge bure. Vjetrovi koji ne predstavljaju promjene, već samo bol. Ona na koju nikako da se naviknemo. Drugačija od svih drugih boli, jer počinje u stomaku i završava u glavi , zarobljena kao šina, koju vremenom obuzima rđa, i sve je gore. Za druge, to je psihičko oboljenje. I ravno je medikaciji i hospitalizaciji. Ipak, za druge, koji periodično žive tu vrstu boli, predstavlja mjesto na kojem smo se nekad davno slomili. I svaki put kada neko pređe preko te tačke, ona opet počinje da tinja i peče, pulsira i kao klupko se gužva sve dok ne počne iznova da boli. Nakon toga, jedino što preostaje je da čekamo da prođe. Ne pomažu tu nikakve vrste pomoći. To je mjesto koje je puklo. Iako je cijelokupni ostatak strukture dobar. to jedno mjesto nije. I da bi se preko njega prešlo, mora da se preskoči, ali prethodno da zaboli. I tako u krug.
Ne mogu reći da zavidim drugim ljudima na toleranciji koju imaju prema sopstvenim osjećanjima. Samo razišljam o tome kako oni to rade. Da li svako od nas čeka da prođe? I onda ide ispočetka. Ili možda ne posjeduje sopstveno mjesto pucanja. Da li svi u jednom trenutku svog života pomislimo da je sve moglo da prođe drugačije? I da smo danas, ovako izopačeni, mogli da nastavimo da se smijemo i živimo, trčimo i rastemo, bez potrebe da prođe? To je samo jedan prazni prostor. Sopstvena mala potreba da pobjegnemo i da nas puste na miru. Da nastavi da boli. I da se ne borimo.
Sve dok ne prođe.
Rijetko kada govorim o tome da kada se čovjek jednom slomi, sve poslije toga je samo čekanje da taj osjećaj prođe. Slojevi se pretvaraju u komade, i više ništa nije isto. U zavisnosti od samog čovjeka, ono što slijedi je uglavnom borba za prelaz i čežnja za onim što je postojalo prije padanja. Tako, valjda, postajemo zarobljeni u prošlost.
I nerijetko pomislim da se ta godina srama nije dogodila, možda bi sve ostale bile bolje. Ili jednostavno, normalne. Kada se više ne možete uklopiti u termin ,,normalno'', onda to postaje luksuz kojim čovjek teži. Sve one dane iza mrzimo, a one ispred živimo drugačije od drugih. Ovo iz razloga što smo prestali vjerovati da može biti drugačije. I upravo tada, kada naiđe onaj čvor u stomaku, najčešće ničim izazvan, samo legnemo i ćutimo. To su neke druge bure. Vjetrovi koji ne predstavljaju promjene, već samo bol. Ona na koju nikako da se naviknemo. Drugačija od svih drugih boli, jer počinje u stomaku i završava u glavi , zarobljena kao šina, koju vremenom obuzima rđa, i sve je gore. Za druge, to je psihičko oboljenje. I ravno je medikaciji i hospitalizaciji. Ipak, za druge, koji periodično žive tu vrstu boli, predstavlja mjesto na kojem smo se nekad davno slomili. I svaki put kada neko pređe preko te tačke, ona opet počinje da tinja i peče, pulsira i kao klupko se gužva sve dok ne počne iznova da boli. Nakon toga, jedino što preostaje je da čekamo da prođe. Ne pomažu tu nikakve vrste pomoći. To je mjesto koje je puklo. Iako je cijelokupni ostatak strukture dobar. to jedno mjesto nije. I da bi se preko njega prešlo, mora da se preskoči, ali prethodno da zaboli. I tako u krug.
Ne mogu reći da zavidim drugim ljudima na toleranciji koju imaju prema sopstvenim osjećanjima. Samo razišljam o tome kako oni to rade. Da li svako od nas čeka da prođe? I onda ide ispočetka. Ili možda ne posjeduje sopstveno mjesto pucanja. Da li svi u jednom trenutku svog života pomislimo da je sve moglo da prođe drugačije? I da smo danas, ovako izopačeni, mogli da nastavimo da se smijemo i živimo, trčimo i rastemo, bez potrebe da prođe? To je samo jedan prazni prostor. Sopstvena mala potreba da pobjegnemo i da nas puste na miru. Da nastavi da boli. I da se ne borimo.
Sve dok ne prođe.
Коментари
Постави коментар