Kraj
Ipak, istina je.
Vjetar jeste promijenio pravac. Možda ne na način na koji sam to očekivao. Ovog puta ne. Toliko istina, ujedno i prevare. I pokvarenih lica koja pokušavaju da se igraju tuđim sudbinama. Novčić za kaput, nu-nu. Sve se vraća, sve se plaća. Kao klovnovi na predstavi koju smo gledali, a opet očekujemo novi performans. Na kraju izdahnemo sa nadom da će sljedeći put biti bolje. I tako u krug.
Možda smo ispunili ono zbog čega smo došli ovdje. Krug se zatvorio, pa si u jednom trenutku pomislio da je ovo tvoje mjesto. Prostor u kojem će drugi vidjeti ko si i shvatiti godine srama iza tebe. I svega što jeste. Ali to je ono o čemu je Čovjek u Zelenom pričao. O klupku života koje se samo obmotava i čeka pravi trenutak da udari. Odozdo, pravo u vilicu. Možda i mjesto u kojem si prihvaćen. I ljudi koji su konačno na tvojoj strani. Ipak, nekom drugom, drugi put.
Sve opet miriše na sandalovinu. Pomiješanu sa ambrom i žalfijom. Na suze u vinu. I mentol. To je uvijek značilo samo jedno. Promjenu.
Nije to uvijek ono što ja želim. Isto je tako i sa kartama. Jeftina magija, često pomislim. Takva je i magija ovdje. Ponekada, svijeće nisu dovoljne da umiloste sudbinu. Nekad je odustajanje samo po sebi neophodno. Jer, isto, nužno ne označava bježanje. Barem ne ono od prije par godina kada smo bježali od Čovjeka u Zelenom, a potom mu se pridružili u molitvi. Ovo je novi pravac. Za nekog izdaja, a za nekog novi početak. Novi početak koji nazire u već viđenim ranim ustajanjem i prvoj kafi, kada upravo u tom trenutku, napolju, duhovi u krošnjama drveća igraju karte. Biće nam drago pjevati uz zvona, zar ne nu-nu? I dok crkvena zvona udaraju sedam sati. Jer, baš tada, vjetar podjseća da postoje drugi ljudi i drugi prostori koji čekaju da budem prihvaćen. Da naučim druge da gledaju u zvijezde i namirišem zlu namjeru u njihovim bojama. I nove sudbine koje nose sa sobom trag Čovjeka u Zelenom, od čijih molitvi i sad poslije toliko zapaljenih košulja i maski, drhtim i bježim u svoju jamu da igram sa đavolima.
Da se novim autoritetima predstavim da vrijedim, i da će oni, molim te bar jednom, dati šansu da tu i ostanem.
Vjetar jeste promijenio pravac. Možda ne na način na koji sam to očekivao. Ovog puta ne. Toliko istina, ujedno i prevare. I pokvarenih lica koja pokušavaju da se igraju tuđim sudbinama. Novčić za kaput, nu-nu. Sve se vraća, sve se plaća. Kao klovnovi na predstavi koju smo gledali, a opet očekujemo novi performans. Na kraju izdahnemo sa nadom da će sljedeći put biti bolje. I tako u krug.
Možda smo ispunili ono zbog čega smo došli ovdje. Krug se zatvorio, pa si u jednom trenutku pomislio da je ovo tvoje mjesto. Prostor u kojem će drugi vidjeti ko si i shvatiti godine srama iza tebe. I svega što jeste. Ali to je ono o čemu je Čovjek u Zelenom pričao. O klupku života koje se samo obmotava i čeka pravi trenutak da udari. Odozdo, pravo u vilicu. Možda i mjesto u kojem si prihvaćen. I ljudi koji su konačno na tvojoj strani. Ipak, nekom drugom, drugi put.
Sve opet miriše na sandalovinu. Pomiješanu sa ambrom i žalfijom. Na suze u vinu. I mentol. To je uvijek značilo samo jedno. Promjenu.
Nije to uvijek ono što ja želim. Isto je tako i sa kartama. Jeftina magija, često pomislim. Takva je i magija ovdje. Ponekada, svijeće nisu dovoljne da umiloste sudbinu. Nekad je odustajanje samo po sebi neophodno. Jer, isto, nužno ne označava bježanje. Barem ne ono od prije par godina kada smo bježali od Čovjeka u Zelenom, a potom mu se pridružili u molitvi. Ovo je novi pravac. Za nekog izdaja, a za nekog novi početak. Novi početak koji nazire u već viđenim ranim ustajanjem i prvoj kafi, kada upravo u tom trenutku, napolju, duhovi u krošnjama drveća igraju karte. Biće nam drago pjevati uz zvona, zar ne nu-nu? I dok crkvena zvona udaraju sedam sati. Jer, baš tada, vjetar podjseća da postoje drugi ljudi i drugi prostori koji čekaju da budem prihvaćen. Da naučim druge da gledaju u zvijezde i namirišem zlu namjeru u njihovim bojama. I nove sudbine koje nose sa sobom trag Čovjeka u Zelenom, od čijih molitvi i sad poslije toliko zapaljenih košulja i maski, drhtim i bježim u svoju jamu da igram sa đavolima.
Da se novim autoritetima predstavim da vrijedim, i da će oni, molim te bar jednom, dati šansu da tu i ostanem.
Коментари
Постави коментар