Uslišene molitve

Miriše na neizvjesnost i na dunje. Na prvu, proljećnu kišu. I čaroliju. Jednom negdje- iznad oblaka.

Prošlo je devet dana otkada sam otkupio slobodu. Prvo Sunce, a potom Luda. I na kraju Kula. Bam! Odlazak sam positovjetio sa istim onim danom kada je Čovjek u Zelenom sa visokog tornja sa kojeg se čuje Allahu Akbar naglasio dolazak 2012. godine i započeo promjenu, u kojoj se nalazim i danas. Nemili grč u stomaku. I čovjek kojeg su karte često prikazivale kao Sveštenika, a potom i kao Maga, ali i kao Cara. Isti on, od kojeg smo bježali tada kada smo sanjali o novom životu pored mora. I kada smo pjevali uz zvona crkve. Sve do dana kada smo poželjeli opet da pripadamo tamo gdje smo nekad voljeli i plakali, rasli i smijali se. Kada su vjetrovi, uprkos molitvama da nas prihvate modre obale, tražili da se vratimo.

Sada je sreća o povratku i više nego očigledna. Zavežljaj lavande i ruzmarina, za miran san. I dani ispred. Vjetrovi su produžili dalje, bez nas. Ljubav sa nekim kome se nadamo da će nam pipasti u cjelini. Bez potrebe da se dijeli. I čarolija. U onim jednostavnim stvarima. U novim ljudima i novim pobjedama.

I svemu onom što ovog puta, ipak jeste.