Moje ime je...
...jedan prstohvat ruzmarina i malo lavande, da uspava tijelo, cimet i med za snove u boji, pačuli i mošus da probude strasti i sandalovina da probudi mrtve. Sjedite li udobno? Napravite znak u pepelu i crtajte sve do zore...
Iznad noći koja je progutala posljednju misao da sve počinje i završava dobro, nadvio se glasan zvuk. Isti onaj zvuk sa visokog tornja tokom čijeg slušanja vrtimo u glavi gdje smo pogriješili i gdje su drugi pogriješili. Glasan poziv za molitvu dok podmukli sjeverac donosi vazduh zasićen mirisom vidovdanskih galeta. Istih onih koje su zapele u grlo kao kost koja boli i nakon svih dana iza, kada su godine srama donijele više od onoga što smo mogli da podnesemo.I sada, nakon toliko prolivenih čežnji i zapaljenih papira magijskog dejstva, karte pokazuju isto. Kula, Sveštenik, Smrt. Čovjek od kojeg smo bježali, ali čije lice i dalje ne možemo da vidimo. Samo plašt. Zelene boje. Koji lukavo ljubi stope kojim hoda. Iako mi je rečeno u jednom periodu odrastanja da je to On kojem trebam da se obratim za pomoć, svi smo bježali od njega. I od njegove mudrosti koja je prolazila kroz naše misli kao napukli zidovi kroz koje prolazi svijetlo. Zbog toga, tih noći, kada je kuća mirisala na trešnje i baklave, i kada su se slavili dani kad smo rođeni, svako bi napisao po jednu želju na malom parčetu papira. I duboko bi vjerovali da ako papir izgori do kraja, a vjetar ga odnese daleko, te želje će biti ispunjene. Ono što nismo znali je da su te želje završavale pod plašt Čovjeka i tamo su i danas. Biće nam drago pjevati uz zvona, zar ne Nu-nu? I tako su želje rasle u molitve. U arapske riječi koje smo voljeli više nego sopstvene želje. Samo da umilostimo Čovjeka. I otvorimo njegov plašt. Jedna želja- jedna molitva. Majka je i dalje vjerovala da će zvona otjerati zle duhove. Laička magija, često bih pomislio. Zvona pozivaju na molitvu. I vjetar. Na onaj stari, dobri mir. I na paru koja se nadvija nad toplom čokoladom. Ista ona iz koje smo kasnije prorekli da će Čovjek pomoći samo onda kada sandalovinu, svijeće i posebne riječi zamijeni molitva i Allahu Akbar. No, i tada nismo odustali. Drugi su se molili stvarno. I ja sam. Ali, onda kada je nadomak Podgorice, Čovjek držao svoje molitve u kuli sagrađenoj na jednoj livadi, na mjestu koje čak i džini vole, tada sam mislio da je najgore prošlo. I da su se duhovi u krošnjama drveća umilostili. Na mjestu gjde su svi varošani voljeli zeleni plašt i Čovjeka i dolazili za pomoć, tamo je podmukli sjeverac, crni Autan, donio godine srama. I bježanje pred Čovjekom. Tada sam priznao poraz kada su zidovi kule u kojoj se pružala glasna molitva počeli da se smiju. Sa par kofera, podmukli sjeverac je odnio ugušeni miris sandalovine i svijeća. Moje ime je Dino Murić i ovo je moja Knjiga sjenki.
Nadam se da će priča ostati samo uspavanka. Da Čovjek neće čuti. Da će ovog puta, molim te bar jednom, produžiti dalje bez nas.
Iznad noći koja je progutala posljednju misao da sve počinje i završava dobro, nadvio se glasan zvuk. Isti onaj zvuk sa visokog tornja tokom čijeg slušanja vrtimo u glavi gdje smo pogriješili i gdje su drugi pogriješili. Glasan poziv za molitvu dok podmukli sjeverac donosi vazduh zasićen mirisom vidovdanskih galeta. Istih onih koje su zapele u grlo kao kost koja boli i nakon svih dana iza, kada su godine srama donijele više od onoga što smo mogli da podnesemo.I sada, nakon toliko prolivenih čežnji i zapaljenih papira magijskog dejstva, karte pokazuju isto. Kula, Sveštenik, Smrt. Čovjek od kojeg smo bježali, ali čije lice i dalje ne možemo da vidimo. Samo plašt. Zelene boje. Koji lukavo ljubi stope kojim hoda. Iako mi je rečeno u jednom periodu odrastanja da je to On kojem trebam da se obratim za pomoć, svi smo bježali od njega. I od njegove mudrosti koja je prolazila kroz naše misli kao napukli zidovi kroz koje prolazi svijetlo. Zbog toga, tih noći, kada je kuća mirisala na trešnje i baklave, i kada su se slavili dani kad smo rođeni, svako bi napisao po jednu želju na malom parčetu papira. I duboko bi vjerovali da ako papir izgori do kraja, a vjetar ga odnese daleko, te želje će biti ispunjene. Ono što nismo znali je da su te želje završavale pod plašt Čovjeka i tamo su i danas. Biće nam drago pjevati uz zvona, zar ne Nu-nu? I tako su želje rasle u molitve. U arapske riječi koje smo voljeli više nego sopstvene želje. Samo da umilostimo Čovjeka. I otvorimo njegov plašt. Jedna želja- jedna molitva. Majka je i dalje vjerovala da će zvona otjerati zle duhove. Laička magija, često bih pomislio. Zvona pozivaju na molitvu. I vjetar. Na onaj stari, dobri mir. I na paru koja se nadvija nad toplom čokoladom. Ista ona iz koje smo kasnije prorekli da će Čovjek pomoći samo onda kada sandalovinu, svijeće i posebne riječi zamijeni molitva i Allahu Akbar. No, i tada nismo odustali. Drugi su se molili stvarno. I ja sam. Ali, onda kada je nadomak Podgorice, Čovjek držao svoje molitve u kuli sagrađenoj na jednoj livadi, na mjestu koje čak i džini vole, tada sam mislio da je najgore prošlo. I da su se duhovi u krošnjama drveća umilostili. Na mjestu gjde su svi varošani voljeli zeleni plašt i Čovjeka i dolazili za pomoć, tamo je podmukli sjeverac, crni Autan, donio godine srama. I bježanje pred Čovjekom. Tada sam priznao poraz kada su zidovi kule u kojoj se pružala glasna molitva počeli da se smiju. Sa par kofera, podmukli sjeverac je odnio ugušeni miris sandalovine i svijeća. Moje ime je Dino Murić i ovo je moja Knjiga sjenki.
Nadam se da će priča ostati samo uspavanka. Da Čovjek neće čuti. Da će ovog puta, molim te bar jednom, produžiti dalje bez nas.
Коментари
Постави коментар