Molitva za sebe

,, Veseli se i raduj, djevice Marija
Jer, ukrsnu Gospodin uistinu. ''



Prošlo je nešto manje od decenije kada su godine srama donijele promjenu koju i dalje živim. Na obali mora, često sjedim i pomislim da stvari koje su oblikovale dane iza možda i nisu donijele samo loše. Sve je u korist popravke, na neki teži način, u svakom slučaju. I zato učim, i zbog toga i odlazim i pokušavam da na jednom mjestu koje sam nedavno zvao dom pronađem one trenutke zaspalog žamora, izgubljenog umora i zaboravljenih misli. Ono o čemu sam manje znao sada znam više. Ljudi koje sam volio uglavnom volim i dalje. Iako je situacija na drugoj strani drugačija. Možda se više udobno osjećam u haosu, ko zna. Blagoslov je imati ovo što nosim u grudima. Zajedno sa svim osjećanjima kojih sam se nekada bojao. I u strahu da će me progutati, danas znam da neće. Bez obzira što u pojedinim trenucima i dalje streknem na pomisao da ću se jednog jutra, kao onog, probuditi i da će nestati ono što mi je drago. Tako je u životu. U to ubrajam i osjećaj da je lakše pobjeći i ne suočiti se sa sobom, sa Čovjekom u Zelenom, sa svime što u trenucima kad niko ne gleda volim uraditi dok palim svijeće i nadam se najboljem. Bogatstvo iznutra koje nosim je na više načina  pokazalo da živjeti znači izgubiti. I dobiti. Zatim zavoljeti i buditi se sa mirisom pomorandži i kokosa na prstima. Potom i nastaviti dalje onda kada su drugi ubijeđeni da je tu kraj. Da, kad uzmu ti sve, a ti opet imaš gdje i sa kim. Tako sam postao ovo što sam sada pored par ispušenih cigareta, popijene šolje kafe i knjiga koje se nadam da će donijeti novu inspiraciju za dane ispred. Čekajući tako između sadašnjeg trenutka i dana koji se polako gasi, trenuci između su trenuci kada imam vremena da shvatim da će svanuti još jedan dan. Da ću se radovati novim iznenađenjima i bitkama koje predstoje. Prijateljima u nevolji kojima treba pomoći.

I to je ono što čini pravog čarobnjaka.