Došlo je na vjetru Ramazana

Kada su sve tri zvijezde čule da je rođena beba koja će prenijeti riječi Gospodnje, i da će im se ljudi prestati klanjati, najstarija od njih pozva anđele i džine i ponudi im da se udruže ne bi li učinili da ljudi ne izgube vjeru u vjetar i more, mirise i sudbinu. 

Srednja sestra pozva vještice i sačini krug od vatre, pa im naredi da oko te iste vatre trče da bi je slavili, da bi u toj istoj vatri na kraju i bile spaljene.

Posljednja, najmlađa, okrenu se prema Mjesecu i upita ga da li će ljudi prestati da vjeruju da ona postoji, na šta joj Mjesec ponudi da oni budu simboli nove vjere i zanosa.

Vjetar je danas donio više nego što smo se nadali. Koliko lijepih vijesti, toliko jednako i nemira. Jer, ipak, podmukli sjeverac želi drugačije. Kao prošlost koja se razmotava poput klupka i čeka pravi trenutak da udari u vilicu.  

Možda i pravi trenutak za malu kutiju od sandalovine. I u njoj crvena, plišana vrećica. Otvori me. Karte koje mirišu na sve što će biti. I dijelom na ono što želimo da bude. Ljubavnici, Sunce, Kočija, Luda, Kula. Bam! Da ponesu sve ono što je do tada djelovalo kao ono pravo. Samo jedan mali povjetarac, kao Kula. I da sruši sve. Do trenutka kada je sve opet dovoljno da se počne ispočetka. Biće nam drago pjevati uz zvona. 

Nerijetko mislim da će sandalovina i hljeb na pragu umiriti duhove. I da koliko god bili bolesni, vrećica lavande će otkloniti bol. Kao i da crvena je za ljubav. Plava za košmare, a bijela za magiju. Da se u pari iznad tople čokolade može predvidjeti sudbina i otkriti želje. Kao i da cimet donosi snove u boji. 

Možda ovog puta, molim te, bar jednom, vjetar neće čuti i produžiti dalje. I karte neće biti u pravu. Mirisi ostati samo mirisi. A cvijeće ukrašavati prostor. 

Ali, nekom drugom, drugi put.