Piščev kompas i mahovina
:: povedi me, kad jednom kreneš suprotno od nas::
N' Bebe- Doria
Gotovo da je postalo uobičajeno koliko se svakog dana pitamo da li je sve ovo ono što smo željeli kada smo se igrali na mjestu gdje rastu jabuke i gdje se dijeli smijeh. Kad uveče, tačno u isto vrijeme, kucaju đavoli i mole za dušu. I postanemo gluvi dovoljno da ne čujemo gdje smo izgubili prestiž u svom svijetu. Ili možda nevidljivi za dane ispred.
A, opet, savršeni sjaj krupne slike pokriva nedostatke detalja. I uspijemo da se izvučemo u rečenicama koje zvuče dobro. I naučenim odgovorima. Dovoljno da se završi jedan dan i počne drugi. Nego ,ko će se baviti time. To je za ljude u drugim dimenzijama. One koji su ispustili kontakt sa realnošću- dostina prozvani ludima i nesposobnim za život. Ali život ide dalje. Ima neke magije u tome što pored svih nepravilnosti koje se dešavaju u ovom trenutku, sat i dalje otkucava, i 21:19h će proći i porasti u 21:20h. Koliko god za neke želja da vrijeme stane postaje način života, takvu nepravdu kosmos ne može dopustiti. Jer, znate, ima ljudi kojima ti isti sati ne smetaju i njima je savršeno dobro. Bez obzira na koji sat se osvrnu i u koje god vrijeme da pogledaju.
Ipak, na drugom kraju grada, postoje i ljudi koji svoj život pokušavaju da počnu ispočetka. Kao muškarac iz knjige koju pišem. Trebalo bi da dopišem par strana da je taj čovjek ustvari jedna velika budala. Greška je u koracima. Oslobađa se potrebe da vidi budućnost da bi se svidio okolini. I to je dobro. Ne možete da proričete sudbinu društvu koje se smije takvim stvarima. Iako u njihovim bojama postoji potreba da čuju, to nikada neće zamijeniti potrebu da budu podržani od strane većine. Platiće piće i poći kući. I vjerovatno vas pitati zašto na rođendanu nečijem koji se tradicionalno slavi, vi tradicionalni dolazite sami? Čak se i pisac ponekad zapitao isto. Samo nije nikad pokušavao da nađe odgovor. Lakše je napraviti se lud i slušati muziku. Ali to ne umanjuje upornost sagovornika. Samo umanjuje značaj njegovog pitanja. Upućenog pogrešnoj osobi. Bez naučenog odgovora. Za sljedeći put, pisac će biti spreman i imaće odgovor. Kao lik u romanu kada ga pitaju da li redovno obavlja molitvu. A on zatečen pitanjem prokomentariše kako je lijep dan.
Pobogu!
Ne postavljajte takva pitanja piscima .Ne postavljajte im pitanja tehničke prirode. Zbunjujete jedinu masu u društvu koja čini da minuti o kojima sam maloprije pisao idu dalje.
Zar nikada nećeš naučiti? Znaš li da će zauvijek da te pitaju?
N' Bebe- Doria
Gotovo da je postalo uobičajeno koliko se svakog dana pitamo da li je sve ovo ono što smo željeli kada smo se igrali na mjestu gdje rastu jabuke i gdje se dijeli smijeh. Kad uveče, tačno u isto vrijeme, kucaju đavoli i mole za dušu. I postanemo gluvi dovoljno da ne čujemo gdje smo izgubili prestiž u svom svijetu. Ili možda nevidljivi za dane ispred.
A, opet, savršeni sjaj krupne slike pokriva nedostatke detalja. I uspijemo da se izvučemo u rečenicama koje zvuče dobro. I naučenim odgovorima. Dovoljno da se završi jedan dan i počne drugi. Nego ,ko će se baviti time. To je za ljude u drugim dimenzijama. One koji su ispustili kontakt sa realnošću- dostina prozvani ludima i nesposobnim za život. Ali život ide dalje. Ima neke magije u tome što pored svih nepravilnosti koje se dešavaju u ovom trenutku, sat i dalje otkucava, i 21:19h će proći i porasti u 21:20h. Koliko god za neke želja da vrijeme stane postaje način života, takvu nepravdu kosmos ne može dopustiti. Jer, znate, ima ljudi kojima ti isti sati ne smetaju i njima je savršeno dobro. Bez obzira na koji sat se osvrnu i u koje god vrijeme da pogledaju.
Ipak, na drugom kraju grada, postoje i ljudi koji svoj život pokušavaju da počnu ispočetka. Kao muškarac iz knjige koju pišem. Trebalo bi da dopišem par strana da je taj čovjek ustvari jedna velika budala. Greška je u koracima. Oslobađa se potrebe da vidi budućnost da bi se svidio okolini. I to je dobro. Ne možete da proričete sudbinu društvu koje se smije takvim stvarima. Iako u njihovim bojama postoji potreba da čuju, to nikada neće zamijeniti potrebu da budu podržani od strane većine. Platiće piće i poći kući. I vjerovatno vas pitati zašto na rođendanu nečijem koji se tradicionalno slavi, vi tradicionalni dolazite sami? Čak se i pisac ponekad zapitao isto. Samo nije nikad pokušavao da nađe odgovor. Lakše je napraviti se lud i slušati muziku. Ali to ne umanjuje upornost sagovornika. Samo umanjuje značaj njegovog pitanja. Upućenog pogrešnoj osobi. Bez naučenog odgovora. Za sljedeći put, pisac će biti spreman i imaće odgovor. Kao lik u romanu kada ga pitaju da li redovno obavlja molitvu. A on zatečen pitanjem prokomentariše kako je lijep dan.
Pobogu!
Ne postavljajte takva pitanja piscima .Ne postavljajte im pitanja tehničke prirode. Zbunjujete jedinu masu u društvu koja čini da minuti o kojima sam maloprije pisao idu dalje.
Zar nikada nećeš naučiti? Znaš li da će zauvijek da te pitaju?
Коментари
Постави коментар