Pustinja
:: i počinješ razumit', prvi puta
da jedno smo na vani, a drugo smo iznutra...
hodaj... nebo strpljive voli ::
Bilo je previše jednostavnosti u tim satima koji su mirisali na ambru i kafu na mermernoj ploči balkona. Toliko domaće magije, one laičke. Besplatna zabava, ali najljepša. Zbog svega toga trebaš da znaš da nije trebalo da me tjeraš da počnem da mislim da je vrijeme upoznati nove ljude. Nove sudbine i njihove boje. Kad u ovim mojim bojama još uvijek nazirem oronulost ranjenog leptira. Grimiznu sivu i poneku sjajnu notu da pokaže da ipak treba ići dalje. Jer, sve je jasno. Jasnije nego što je ikad bilo. Da poklanjamo i dijelimo ono što je na potiljku ostalo kao zavjet da će ostati zauvijek tu. Ali, dobro, ja sam rekao i više nego što je trebalo da bih bio opet razapet između onoga koliko ne razumijem i koliko nedostajem sebi iz onog perioda kada je nebo bilo samo moje. Od svega toga, sada je potrebno samo malo vode u ovoj pustinji. Toliko da mogu da dođem do grada. I da krenem dalje. Za kost u grlu, od one najodvratnije ribe koju sam nerado pojeo tada kad smo podijelili jabuke i snove.
Nakon svega, zaspao sam mirno jer znam da je sreća ustvari ono što želim. Da je ovog puta nebo tvoje. I jabuke. I potiljak. I sati. I kafe na mermeru. Daleko sunce, isto ono koje izranja iz neba dok je ascendent u Raku, da nagovijesti porodično jutro. I smijeh pospanog djeteta. I kuhinja koja miriše na zdrav doručak, i silueta koja kuva kafu, budi i obećava lijep dan. Ali nekom drugom, drugi put.
Ima vrlo malo istine u tuđim požudnim pogledima, molbama da se predam, jer šejtani vremena kažu da je vrijeme za tako nešto. A ja opet kažem da treba sačekati još malo. Prevarim ga svojim laičkim bajalicama: svežnjem lavande i crvenom svijećom, jer crvena je za ljubav, bijela je za magiju, a plava je za košmare. Uporno govorim da nije vrijeme, i da treba da čekam još malo. Iako ova pustinja ostaje samo mulj pijeska i želja koje su odnijeli beduini i derviši dok su se igrali razapetom dušom koju sam davno nekad poklonio da bi cijeli svijet bio moj zauzvrat. Ali nisu mi rekli da i tada, postoji ljubav. Da će cimet donijeti snove u boji, a jedan dan, zabilježen u astrološkom krugu koji čitam za tvoju polovinu sada, donijeti najjednostavniju magiju od svih- ljubav. Jeftina magija, a opet najpotrebnija da bi sve druge dobile smisao.
Zato i ne govorim zbogom, nakon svega. Govorim dobrodosle godine ispred. I dani ispred. Jer, volim kad se smiješ i kad je sreća tu u dlanovima kojima trljaš oči za dobro jutro.
A iz pustinje ću izaći. Sa jako malo vode, ali dovoljno. Ja ću izaći.
da jedno smo na vani, a drugo smo iznutra...
hodaj... nebo strpljive voli ::
Bilo je previše jednostavnosti u tim satima koji su mirisali na ambru i kafu na mermernoj ploči balkona. Toliko domaće magije, one laičke. Besplatna zabava, ali najljepša. Zbog svega toga trebaš da znaš da nije trebalo da me tjeraš da počnem da mislim da je vrijeme upoznati nove ljude. Nove sudbine i njihove boje. Kad u ovim mojim bojama još uvijek nazirem oronulost ranjenog leptira. Grimiznu sivu i poneku sjajnu notu da pokaže da ipak treba ići dalje. Jer, sve je jasno. Jasnije nego što je ikad bilo. Da poklanjamo i dijelimo ono što je na potiljku ostalo kao zavjet da će ostati zauvijek tu. Ali, dobro, ja sam rekao i više nego što je trebalo da bih bio opet razapet između onoga koliko ne razumijem i koliko nedostajem sebi iz onog perioda kada je nebo bilo samo moje. Od svega toga, sada je potrebno samo malo vode u ovoj pustinji. Toliko da mogu da dođem do grada. I da krenem dalje. Za kost u grlu, od one najodvratnije ribe koju sam nerado pojeo tada kad smo podijelili jabuke i snove.
Nakon svega, zaspao sam mirno jer znam da je sreća ustvari ono što želim. Da je ovog puta nebo tvoje. I jabuke. I potiljak. I sati. I kafe na mermeru. Daleko sunce, isto ono koje izranja iz neba dok je ascendent u Raku, da nagovijesti porodično jutro. I smijeh pospanog djeteta. I kuhinja koja miriše na zdrav doručak, i silueta koja kuva kafu, budi i obećava lijep dan. Ali nekom drugom, drugi put.
Ima vrlo malo istine u tuđim požudnim pogledima, molbama da se predam, jer šejtani vremena kažu da je vrijeme za tako nešto. A ja opet kažem da treba sačekati još malo. Prevarim ga svojim laičkim bajalicama: svežnjem lavande i crvenom svijećom, jer crvena je za ljubav, bijela je za magiju, a plava je za košmare. Uporno govorim da nije vrijeme, i da treba da čekam još malo. Iako ova pustinja ostaje samo mulj pijeska i želja koje su odnijeli beduini i derviši dok su se igrali razapetom dušom koju sam davno nekad poklonio da bi cijeli svijet bio moj zauzvrat. Ali nisu mi rekli da i tada, postoji ljubav. Da će cimet donijeti snove u boji, a jedan dan, zabilježen u astrološkom krugu koji čitam za tvoju polovinu sada, donijeti najjednostavniju magiju od svih- ljubav. Jeftina magija, a opet najpotrebnija da bi sve druge dobile smisao.
Zato i ne govorim zbogom, nakon svega. Govorim dobrodosle godine ispred. I dani ispred. Jer, volim kad se smiješ i kad je sreća tu u dlanovima kojima trljaš oči za dobro jutro.
A iz pustinje ću izaći. Sa jako malo vode, ali dovoljno. Ja ću izaći.
Коментари
Постави коментар