Loše bajalice

Postoji laičke magije u zaboravljanju. Vjerovatno svi to pripisujemo umu i procesu zaboravljanja, koji je odavno opisan u naučnim knjigama, ne ostavljajući prostora za to da je u pitanju snaga volje ili možda novi ljudi. Koliko god da smo bili ubijeđeni da ćemo zauvijek pamtiti, vrijeme umije na najlukaviji način da se igra sa osjećanjima. Isto tako, ono što nam se u trenutku dešavanja činilo kao nešto što ćemo brzo istisnuti iz pamćenja ili želimo da zaboravimo, vrijeme ga utisne još više. Tako je i sa ljudima. Sjećam se dok sam ležao na tada bliskim ramenima, u prostoriji koja je bila dovoljno topla da pojača osjećanja da sam mislio o ovome. Da ću jedne opet tople večeri pisati o tome kako nikad neću zaboraviti. Tako je i bilo. Dok u tim istim prostorijama čija vrata od terase nisu mogla spriječiti dolazak promjene, vjetar je opet učinio svoje. I podmukli sjever koji je lupao u roletne nikad zadovoljan. Obećavajući da će sve da prođe. I da će neko drugi da leži na tom mjestu. U vremenu porušenih iluzija. Noseći sa sobom oštar miris ,,loših bajalica'' , kako sam zvao miris pomorandži kojih je uvijek bilo na kuhinjskom stolu. Sa vremenom je uvijek tako. Učini nam se ponekad da smo dobili ono što smo htjeli i da smo konačno srećni. A onda, kao promjena vazdušnog pritiska u prostoriji, koja počinje da guši, sve mijenja svoj pravac. Sve je podložno promjeni. Nikada nije bilo pravo vrijeme za paru koja se izdiže iznad tople čokolade kao sada. Za obrise slika budućnosti koje donosi. Zagrijte mlijeko na pari vode. I dodajte komadiće sedamdesetoprocentne crne čokolade. Miješate dok se ne otopi. Dodajte malo bijele čokolade. Da obeća promjenu. Da razbije tamnu čokoladu. Da odnese sve što jeste, a ipak nije. Tada počinje alhemija pretvaranja čokolade u želje. I slike same od sebe krenu. Kauč boje kafe. I naočare na stolu. Staklom prekrivenim. Odsjaj od svijetla iz kuhinje. Opet miješam. Temperatura se podiže. Čokolada je za nijansu gušća. Slike se nastavljaju. Praćene ovog puta i osjećanjima. Ponos. Mišljenje da je završeno ono što je trebalo da stvori cjelinu. Soba je tamna. Ne boravi niko u sobi. Prazna je. Sve je toplije, para se podiže i slika je jasnija. Na kauču je žena. Blago podignute kose, miriše na kupine. Pored je muškarac, taman, okrenut leđima, okrenut prema njoj. Iz ugla iz kojeg se rađa slika vide se balkonska vrata. Iznemogla i nesposobna da spriječe promjenu. U njihovim bojama se vidi početak. I snovi u boji. Cimet dodajem na kraju. Drži je za ruku. Ima dugačke prste. Opet pomorandže. Miris iz kuhinje. Loše pomorandže. Loše bajalice. I osmijeh razvučen. Gromoglasan osmijeh koji zvoni kroz sobu. Ona trlja oči, umorne od gledanja. Spava im se. Čokolada je već spremna. Gustina je prava. Trebalo bi je maći sa vatre. Ali samo još malo.. samo još nešto treba da pokaže. Okrećem još jednom i miješam. Ovog puta prostorija miriše na pomorandže i skrivene žudnje. Ona misli o tome kako je neko posmatra. Refleksno gleda u pravcu vrata. Na trenutak mislim da mogu da me vide. Čokolada je sve gušća. I poljupci. Mnogo poljubaca koji mirišu na limun. I na koru sandalovine. Na beskrajnu misao o nedostajanju. I o jednoj izgubljenoj ljubavi. Koja čeka, ostavljena u dvadeset i sedmom kalendarskom broju. Na ulice nakon kiše. I na miris obale mora. Na pokvašeno kamenje na obali. A potom osušeno na suncu. Na zasutavljene suze na putu od oka do usana.

Čokolada je gusta i više nego dovoljno. I viđeno je isto toliko.