U novembru

Hoćete li me pustiti da idem dalje?

Da progutam riječi koje stoje u grlu kao ugalj za potpalu. I da je ovaj pačuli koji gori večeras sasvim dovoljan da priznam da mi je sve daleko i nedostižno, osim usamljenost, koja je toliko živa da ima svoje ime, fizičku konstrukciju i da zauzima prostor.

Zvali su me više puta da im pomognem. I drugi su me zvali. Iz drugih, zaboravljenih gradova, i dolazili su zbog mene iz drugih gradova. Da bi doživjeli mnogo više od onog što su dobili. I nije mi žao. Nije me ni sram. Jer sam i sam prešao toliko kilometara, i prašnjavih granica, granica uma. Srca najviše. Ostao sam tamo gdje mi je bilo najtoplije, a ispostavilo se da je tamo zima. Ista ona koja ulazi u kosti i čini da se tresemo. A opet, bilo je na trenutak toplo. I to su mi odnijeli.

Zbog toga što su mi drugi pokazali da mogu mnogo bolje da volim, sakrio sam na trenutak pustinju u grudima, vješto sam to sakrio. Pokazao sam stabilnost. Koja nikako da se zalijepi za mene, jer je strano tijelo. To je tumor koji kad dobijem, od istog ću da umrem.

Umrijeću i gledajući u zvijezde. A tražeći samo jednu.

Ne zato što je neko drugi kriv, nego jer sam i dalje zaljubljen. U sve što diše suptilno tako da kada ga vidimo poslije nekog vremena shvatimo da je poraslo i to koliko je vremena prošlo. Tako sam naučio da volim, od puštanja korijena do cvjetanja. Pokazali su mi da je to pogrešno. I to su mi odnijeli.

Ja sam gotovo siguran da sam rođen u Švajcarskoj, da bih napisao večeras, 06.11.2018. godine nešto drugo. Mogao bih da odvedem auto na servis za vikend i grickam butter kochen sa kafom, bez odlaska u budućnost mislima. Kupio bih možda i dobar stan na Deak Ferenc trgu u Budimpešti sa velikom drvenom policom punom knjiga. Kao onda, u decembru. I imao ljepšu polovinu, ovog puta. Jer postoje Zakoni koji propisuju način života.

Ali nisam siguran šta je sa 25-im stepenom Strijelca iz kojeg izvire moj istok.

Gdje ću sebe da smjestim?




Коментари

Постави коментар

Популарни постови