Minus

I took the stars from our eyes, and then I made a map
And knew that somehow I could find my way back
Then I heard your heart beating, you were in the darkness too
So I stayed in the darkness with you.

Čini mi se da nikada nije bilo jednostavnije kao sada. Bez obzira na isti mehanizam po kojem sebi svakog dana sve više ličim na robota, mislim da sve postane jednostavno kada prestanemo da tragamo za tim što smo kao djeca sačuvali i sakrili tamo gjde ni sami ne možemo da pođemo. Pogledao sam par puta neke obične stvari: plavi notes sa povezom i posvetom u drugoj fioci, iz 2016.godine, ,,Bubičin poklon za 2016.godinu'', Tigrovo oko na kućištu kompjutera na poslu, raskrsnicu kroz prozor, milion svijeća koje nosim ispod obrva i naočara sa mnogo manjom dioptrijom od one koju imam. Minus. Od nedavno, rekoh, sa boljom dalekovidošću nego inače. Ipak, kako je Merkur još uvijek u sijenci, onda bi i nalaz ljekara trebalo provjeriti još jednom. Gospodine doktore, možda je za Vas ova planetarna konstelacija nevažna, ali upravo u tom trenutku nevjerice, stavili ste mi pogrešno staklo na oko.

Zbog čega sam i ja pomalo u sijenci.

Često i daleko postavljen u odnosu na tačku na kojoj stojim postojano. Zbog uglova. Zbog loše procjene da ja to mogu i da će vjerovatno vjetar, ovog puta, produžiti dalje. Kao lekcija koju smo odavno naučili, ali je nikada nećemo zapamtiti, jer jednostavno vjerujemo u drugo, uvijek sam ubijeđen da će ovog puta biti drugačije.

Zato što je trebalo dati žrtvu Oktobru 2017.

I nije da ja volim da pamtim sve ovo. Prošlost je uvijek kao podmukla bolest. To je već svima jasno. Pričao sam ti da ja sve slike čuvam u glavi. Cijela jedna izložba.

Sjećam se i tranzita. Ali onog ka tržnom centru. Sjećam se i straha prije nego što sam izašao iz auta.

Sjećam se i da te se nisam sjećao kad sam te vidio. U Januaru 2016.

I engleskog i pomalo njemačkog. I dosta smijanja.

I prozora koji se vide sa ulaznih vrata. I kuće koja je mirisala na tuđi Beograd. Lažni Beograd.

Ako pričamo o tome kako smo počeli, to će uvijek da bude trenutak kada sam pojeo i previše Mocartovih čokoladnih pralina.  Koje su za mene, već tada vrsnog poznavaoca čokolade, jedino oduševljavale jer su tvoje.

I danas postoji isti problem. Sve u sjajnom celofanu koji miriše na marcipan, miriše na te iste praline iz Januara 2016.

Dalje bih mogao da kažem da su to tačke sa kojih se ne pomjeram.

Koliko god da sam siguran i da se poslije mnogo toga dogodilo, ja sam čovjek koji je vjerovao da je moglo više. Ima u toj astralnoj projekciji u prošlost neke laičke magije. Sada je vjerovatno sve u najboljem redu.

Neka tako i ostane.