Proljećne priče: Pismo
Postoji beskorisne magije u zaboravljanju. Možda ne na način na koji
sam nekada prateći tragove tuđih želja, činio da se stvari dogode. Ili
je to možda bila samo nečija tuđa ispričana priča, koja mi se nakon
toliko godina učinila svojom. To je ono što vrijeme radi. Popunjava
praznine, ponekada detaljima koje smo sami proizveli da bi dobili
kompletnu sliku. Slično i vjetru koji je obećao zlato od slame. A
ustvari, samo je donio lišće.
Crvena je za ljubav. Plava je za košmare,
a Bijela je za magiju.
I to ne bilo kakvu. Laičku magiju pretvaranja slomljenog srca u snove u boji.
Jedan, dva, tri... i neko je izvukao zeca iz šešira.
Ili je možda kuća od čokolade ovog puta sakrila vješticu malo bolje.
Neko mi je jednom rekao da u Crnoj Gori oko hiljadu pisama godišnje, ljudi pošalju neadresirano.
Ono što mi nije rekao, jeste da nekada na neadresirana pisma, neko pošalje odgovor.
Podgorica je u maju uvijek mirisala na đurđevak, kišu zarobljenu na prozorima i na duvan. Poštu su mi kao svakog radnog dana ostavljali na stolu, ovog jutra, među svim kovertama koje sam već unaprijed znao od koga su, nalazila se jedna koja je svakako adresirana na moje ime, ali na prednjoj strani nije pisalo ko je poslao. Nikakva naročita koverta. Blijedo žute boje, sa čitko napisanim mojim imenom i prezimenom crnom tintom, pa je izgledalo kao da je pismo putovalo godinama. Na početku pisma, bila je nacrtana manja katedrala i stare zidine, koje je zapljuskivalo more. Talas jarko plave boje, koji pjenuša od zidove.
Kao poziv za molitvu.
Ispisano lijepim rukopisom, neko je napisao:
Prošlo je više od dvije godine. I sada, nakon toliko vremena, vjetar i dalje udara u slabe prozore u stanu ispod stepeništa sive zgrade na magistrali, poslije semafora. Možeš li da se sjetiš šta si ostavio tamo, osim mrvica prosutih po pločicama u krug, da sakriju trag, ishitrenih odluka i bijega preko jezerskog mosta? Bijega od Čovjeka u Zelenom, ovog puta zatvorenog iza kožnih vrata, smještenog u fotelji krijući svoje prave moći iza nacionalne zastave? Bijeg od karte Sveštenika, upakovane u crveni pliš, koja miriše na tek sazreli bijeli luk, svakog jutra kada dođe i poželi dobro jutro. Svejedno je, kao što znaš, to su mrvice koje su te dovele do čokoladne kuće sa prozorima od hljeba od đumbira i meda, vratima od najfinijih pralina punjenih rozim kremom,
da probude strasti,
i sudbina spaljenih u gubitku prestiža, moći i mora koje sa mjesečinom dogovara čije konce će tog dana pomrsiti. Ovog puta, to su bili tvoji. Uvijek je tako. Tada je došao tvoj red. Bez obzira na vrećice od divizme i ruzmarina, gloga i orlovih noktiju. Sjećaš se toga? Tako je... na plaži Mogren. Krug u pijesku oivičen svijećama raznih boja. Za snove u boji i odlazak u magli, da zavara tragove vještici u kući od čokolade, ali ipak drugi put. Sve to je bilo nedovoljno. Laička magija koja je uskoro tražila žrtvu. I opet vjetar. I misao da platno umetnuto u ivice prozora može spriječiti promjenu. Nedovoljno.
Ovog puta, more je opet izabralo tebe. Jer, postoji jedan trenutak u životu svakog čovjeka u kojem je sve u najboljem redu. Tada vjetar miruje. Osjećaj da stvari poprimaju bolji tok. I onda krene oluja. Hurakan. Zvona sa katedrale i poziv za molitvu. Veliko Allahu Akbar sa visokog tornja koje miriše na sandalovinu i vrijeme porušenih iluzija.
Biće nam drago pjevati uz zvona, zar ne Nu- Nu? I plesati dok drugi mole klanjajući se do poda.
I On. Zbog kojeg je izlaz iz grada tog jutra bio blokiran. I koristeći trenutak njegove nepažnje, divizma i glog i krug u pijesku su donijeli maglu i uspio si da prođeš. Neopaženo. Ali, opet... Sve je na zajam.
I sreća.
I dani mira.
I posljednji pokušaj zatvaranja Pandorine kutije.
Vidiš, D.? Ipak, sve se vraća.
Prije ili kasnije, taj grad će te trebati opet.
Crvena je za ljubav. Plava je za košmare,
a Bijela je za magiju.
I to ne bilo kakvu. Laičku magiju pretvaranja slomljenog srca u snove u boji.
Jedan, dva, tri... i neko je izvukao zeca iz šešira.
Ili je možda kuća od čokolade ovog puta sakrila vješticu malo bolje.
Neko mi je jednom rekao da u Crnoj Gori oko hiljadu pisama godišnje, ljudi pošalju neadresirano.
Ono što mi nije rekao, jeste da nekada na neadresirana pisma, neko pošalje odgovor.
Podgorica je u maju uvijek mirisala na đurđevak, kišu zarobljenu na prozorima i na duvan. Poštu su mi kao svakog radnog dana ostavljali na stolu, ovog jutra, među svim kovertama koje sam već unaprijed znao od koga su, nalazila se jedna koja je svakako adresirana na moje ime, ali na prednjoj strani nije pisalo ko je poslao. Nikakva naročita koverta. Blijedo žute boje, sa čitko napisanim mojim imenom i prezimenom crnom tintom, pa je izgledalo kao da je pismo putovalo godinama. Na početku pisma, bila je nacrtana manja katedrala i stare zidine, koje je zapljuskivalo more. Talas jarko plave boje, koji pjenuša od zidove.
Kao poziv za molitvu.
Ispisano lijepim rukopisom, neko je napisao:
Prošlo je više od dvije godine. I sada, nakon toliko vremena, vjetar i dalje udara u slabe prozore u stanu ispod stepeništa sive zgrade na magistrali, poslije semafora. Možeš li da se sjetiš šta si ostavio tamo, osim mrvica prosutih po pločicama u krug, da sakriju trag, ishitrenih odluka i bijega preko jezerskog mosta? Bijega od Čovjeka u Zelenom, ovog puta zatvorenog iza kožnih vrata, smještenog u fotelji krijući svoje prave moći iza nacionalne zastave? Bijeg od karte Sveštenika, upakovane u crveni pliš, koja miriše na tek sazreli bijeli luk, svakog jutra kada dođe i poželi dobro jutro. Svejedno je, kao što znaš, to su mrvice koje su te dovele do čokoladne kuće sa prozorima od hljeba od đumbira i meda, vratima od najfinijih pralina punjenih rozim kremom,
da probude strasti,
i sudbina spaljenih u gubitku prestiža, moći i mora koje sa mjesečinom dogovara čije konce će tog dana pomrsiti. Ovog puta, to su bili tvoji. Uvijek je tako. Tada je došao tvoj red. Bez obzira na vrećice od divizme i ruzmarina, gloga i orlovih noktiju. Sjećaš se toga? Tako je... na plaži Mogren. Krug u pijesku oivičen svijećama raznih boja. Za snove u boji i odlazak u magli, da zavara tragove vještici u kući od čokolade, ali ipak drugi put. Sve to je bilo nedovoljno. Laička magija koja je uskoro tražila žrtvu. I opet vjetar. I misao da platno umetnuto u ivice prozora može spriječiti promjenu. Nedovoljno.
Ovog puta, more je opet izabralo tebe. Jer, postoji jedan trenutak u životu svakog čovjeka u kojem je sve u najboljem redu. Tada vjetar miruje. Osjećaj da stvari poprimaju bolji tok. I onda krene oluja. Hurakan. Zvona sa katedrale i poziv za molitvu. Veliko Allahu Akbar sa visokog tornja koje miriše na sandalovinu i vrijeme porušenih iluzija.
Biće nam drago pjevati uz zvona, zar ne Nu- Nu? I plesati dok drugi mole klanjajući se do poda.
I On. Zbog kojeg je izlaz iz grada tog jutra bio blokiran. I koristeći trenutak njegove nepažnje, divizma i glog i krug u pijesku su donijeli maglu i uspio si da prođeš. Neopaženo. Ali, opet... Sve je na zajam.
I sreća.
I dani mira.
I posljednji pokušaj zatvaranja Pandorine kutije.
Vidiš, D.? Ipak, sve se vraća.
Prije ili kasnije, taj grad će te trebati opet.
Коментари
Постави коментар