Ljetnje priče: Licidarska bajka

Možeš li to da zamisliš sada? Poslije toliko prolivenih kiša i sakrivenih tajni u špiljama koje mirišu na sandalovinu i karanfilić? Da je nekada davno, prije nego je podmukli sjeverni vjetar odnio mir, a donio godine srama,

i slomljeno srce,

jednom, neko, poželio da se probudi kao princ koji spava spokojno ispod drveta, zasađenog u bašti svog zamka? Taman onda kada je sve počelo da dobija smisao, prije nego je patuljak da bi ispunio želju, tražio zauzvrat ono što je princu bilo najdragocjenije. I da svaka magija traži svoju žrtvu. Da će, molim te bar jednom, vjetar ovog puta dalje produžiti bez nas.

ali nekom drugom, drugi put. 

I da je to ovog puta bilo srce. Prinuđeno da sakrije da voli, samo kao takvo sposobno da zaustavi promjenu

i da se u najvećoj snazi slomi, da bi patuljak na kraju pobijedio. Možda ne na način na koji je to htio. Ali dovoljno da zna da su snovi i srce, kod ovog dječaka bez sjenke, postali zauvijek oznaka kradljivca sudbine. Poređane karte, tako da se ipak princ nije mogao sjetiti imena patuljka. 

Cvilidreta. Lucifer. Dječak bez sjenke. 

Čovjek u Zelenom. 

za sve što jeste, a ipak nije; 

Kočija. Sunce. Obješenik. Pustinjak. Tri pehara. Plač djeteta. Kula. 

BAM!

*

Počelo je prije neki dan u Galeriji. Prodavali smo praline koje niko nije htio da kupi, jer vrućina čini da se čokolada topi i rozi krem kvari, što su drugi ljudi mogli da vide, a i temperatura nije budila potrebu za hranom. Vrijeme ze pauzu se činilo daleko. Tiho popodne, neobično za ovo doba, kada svi izlaze napolje ili se vraćaju sa obale, jer je vrućina postala nepodnošljiva. Ispred nas je uplovio brod, ne toliko veliki, ali neobično ukrašen, sa nekoliko okačenih zastava i zvona svuda okolo, koja su na pokret vjetra najavljivala dolazak. Ili makar promjenu koju nismo tražili. Sa broda su se iskrcale velike kutije koje su nosili pažljivo, a iza njih je nazirala žena koje je u prvi mah izlgedala kao grofica, po načinu odijevanja i pokretima ruke, pozdravljajući gomilu koja se već formirala oko broda. Stajala je nekoliko minuta u gužvi, a potom se uputila ka našem štandu. Bio je to prefinjen hod praćen zagonetnim pogledom, i blagim osmijehom, iscrtavajući dvije manje bore na rubu njenih usana. Gledala je pažljivo, a onda je pokazala prstom na praline koje su bile smještene ispod čokoladnih mafina. Bile su to svježe napravljene praline, punjenje rozim kremom i sokom od limuna, prekrivene najfinijom glazurom, crne, sedamdesetoprocentnog kakaa čokolade.

- Imala sam utisak da ću naići na nekog ko je dostojan moje pomoći. Hvala za praline, divne su.
- Ukoliko želite, mogu da Vam stavim mašnu na vrhu kutije, pa da izgleda kao poklon?
- Bilo bi lijepo. Pa se mogu praviti da sam ih dobila.
- Obično i traže iz tog razloga.
- Ali, kao što to i znaš, sve dolazi uz cijenu.
- Naročito ako su praline ovako dobre, kao naše.
- Prilično samouvjereno za nekog ko prodaje slatkiše. Od kojih se kvare dječiji zubi, dobija koji kilogram viška...
- I otvara srce.
- Ah. Samo ukoliko nije slomljeno.
- Za to postoji topla čokolada.
- Onda mora da sam potcijenila čokoladu. U svom dugogodišnjem iskustvu alhemije pretvaranja ljudskih želja u stvarnost, nikada nisam ni pomislila da bi mi u tome mogla pomoći čokolada.
- Zavisi o kakvoj se alhemiji radi.
- Laička magija.
- Kako?
- Pretvaranja snova u boji u licidarsko srce.
- Zvuči kao...
- Poziv za molitvu. Možda ne onu molitvu na koju su ovi varošani navikli. Već na onu drugu. Koja traži malo žrtve, ali avaj... na kraju dobijemo ono što smo tražili.
- A ko ste Vi?
- Ne bih znala adekvatno da odgovorim na to. Imala sam više imena kroz istoriju, ali svako sam nosila poprilično samouvjereno: Hekata, Medeja, Dijana. Posljednja od prvih. Ne kao eseksov pčelinjak koji nikada nije dobio svoju maticu. I čiju ljubomoru smo platili lomačom poglavara koji su druge ubijedili da postoji jedan bradonja koji čini da se svijet okreće.
- Onda ste gospođo došli u pogrešan grad. Pogledajte oko sebe. Čujete li zvona i jaki poziv sa vrha onog tornja?
- Čujem. Ali zvona služe za igru. I biće nam drago pjevati uz zvona, zar ne Nu- Nu?
- I tepate mi kao što su to nekad radili. Nisam odavno to čuo.

Jaki vjetar je dunuo sa mora i podigao prašinu zbog čega sam morao da spustim zavjese preko štanda da ne bi uništile čokoladu. Ona je uspjela da se provuče ispod zavjesa, koje su kada sam ih naglo spustio zamirisale na zapaljeno drvo.

- Ja mogu da pomognem. Sada je možda pravo vrijeme. Vidjela sam to. Istog trenutka kada si pogledao u mom pravcu. Slomljeno srce.

I to ne bilo kakvo.

Baš to koje može da proizvede najveću žrtvu. Kojem nisu ništa obećali, ali se ipak nadalo. I na kraju zbog nečeg boljeg napušteno. Nečeg što je prihvatljivo čak i u svijetu najvećeg zla, tajna koju ni veliki od nas nisu umjeli da savladaju: da iste te zbog kojih smo kao ranjeni leptir nastavili da volimo. A, opet, imali smo svo pravo neba i zemlje, pa i najdubljeg podzemlja, da mrzimo. Tako nešto je, dječače, vrlo vjerovatno nešto što se ne srijeće svakog dana. Da bih uprostila stvar, morala sam malo dublje da pogledam: izdaju. Plaćenu suzama u vinu. I onim noćima kada se činilo da usljed lomljenja srca, boli čitavo fizičko tijelo. Bijes pretvoren u cvijeće i čokoladne torte. I slavlje. I nekoliko latica ruža zamotanih u vrećicu, bačenih uz malo đumbira i praha sandalovine u more. Jeftina magija. Ali ovog puta može da bude drugačije.

Nisam bio siguran da li je pametno da slušam i dalje. Ali je imalo smisla. I onda sam se sjetio onoga što je rekla- udar podmuklog vjetra u roletne, dato obećanje da neću iskliznuti iz ruku u kojima se osjećam bezbjedno, istih noći kada su sjenke ponijele dječačku sjenku i pokrile prostorije lišćem koje je vjetar nanio. Sve je to bilo zbog te tuđe sreće. I suze. I kasnije smijeh. I vremenom, zaboravljena bol, pretvorena u kofere. I dolazak. Pa poslije i odlazak. I vraćanje sa tim istim koferom, nošen krilima karnevalskog vjetra.

Tako je i bilo. Nekada prije sam mogao da se sjetim kako sam sa štanda koji je mirisao na čokoladu i more,uspio da se probudim ispod drveta javora, obučen u plavo. Ispred mene su bila polja lavande i veliki dvorac. Koji je ličio pomalo na prostorije koje su nekada sjenke ponijele, u istim onim noćima kada je volim te na lijevom uvetu, šapnuto pred ulazak u snove u boji, prije oktobra, bilo dovoljno za obećanje da će svanuti nova jutra.

 I da će, zauzvrat, cijeli svijet biti moj.