Ljetnje priče: Montenegro čarobnjak

*

Zato što nekada realnost nije dovoljna.

*

Tajne su moji prihodi. Njima zarađujem za život. Trenutak kada je more šapnulo vjetru da je vrijeme za promjenu. Dobar preokret sudbine. Poređane svijeće u krug. Tuđi problem koji postaje moj. Obojeni snovi. 

Ipak...

Postoje neke okolnosti na koje ne možemo uticati. Nije da neko od nas nije probao, ali smo uvijek slušali najgore priče o tome. Probuditi ljubav,

i zaliječiti slomljeno srce.

Kvantni skok energije koji se dešava kod običnog čovjeka kada voli je promjena na koju vjetar ne može uticati. Većina nas je to shvatila na ličnom primjeru. Međutim, neki od nas nisu željeli da se upuštaju u to. Kao onda, generacija '87, kada su zatvorili školu jer je naizgled bezazleni eksperiment dvije crvene svijeće učinio da se i oni najnemilosrdniji duhovi umiješaju i proganjaju sve koji su bili u potrazi za srodnom dušom. Osim onih zaključanog srca. Ili možda onih koji nisu znali da i u svijetu bogova i čudovišta, borbe dobra i zla, postoje ljubavni zakoni. Zakoni koji su propisali da ljubav nije dovoljna. Ako nije prihvaćena od strane drugih. Ili ako njome ne dolazimo do nečeg drugog, što traje. Kao što rekoh- samo nekolicina njih koji nisu znali. 

Sa ljudima je uvijek drugačije. Ovdje gdje drugi dolaze po pomoć nema mjesta agoniji. Jer, sve je rješivo. Ništa što male vrećice gloga i ruzmarina ne mogu riješiti. Ipak, mnogo je više onih kojima ne mogu pomoći. Upravo jer ne znaju da probuditi ljubav ili zaliječiti slomljeno srce mogu jedino bogovi. I to oni koji nas vole. Ali to nije slučaj sa našim bogovima. Čitali smo u školi da je najveće dostignuće svih nas nakon naklona Čuvara kula , naklon bogova. To je jedini cilj kojim težimo svi dok smo u školi. Nakon toga, većina nas prestane da razmišlja o tome. Obuku se u odijela i počnu da rade u firmama, školama za ostalu djecu, pretvore svoju magijsku vještinu u ono što danas zovu lajfkoučing ili jednostavno zasnuju porodice, dok njihova djeca misle da sanjaju da su prethodne noći letjeli sa patuljcima i astralnim Čuvarima, ne znajući da je to blagoslov novorođenih učenika vještine. Sve je postalo mašina. Što se mene tiče, ja još uvijek sipam Earl Grey iz zemljanog čajnika, u šolji iz koje se listići čaja mogu poređati tako da daju jasnu sliku o onome koji ga je ispio. Sa brda na kojem živim se mogu vidjeti tuđe želje, zapaljene na papirima ili u umu, ili jednostavno budem primoran da onima koji dolaze pokažem da je upravo ljubav ta zbog koje ne trebaju da dolaze. Da je osnovni princip da magija traži žrtvu i da je to upravo ono zbog čega ne može probuditi ljubav. Ili zaliječiti slomljeno srce. Šta jednoj osobi zaključanog srca možete da ponudite?

Pogače od cimeta i pogažene snove? Jer oni nisu uspjeli ni da žive. 

A opet, ni onima koji su dali sve što je neko odnio, kako kažu, nismo u mogućnosti da pomognemo. Samo jedan krug iz kojeg samo oni mogu da pobjegnu. Onom laičkom magijom pretvaranja slomljenog srca u snove u boji. Koja dolazi spontano. Nekad i kroz druga lica i nove ljude. Ili razgovor sa vjetrom da, molim te bar jednom, ovog puta bude pravo. Nedovoljno, znam. Naročito neobećavajuće. Misao o tome da je jednom, nekad, u vremenu kada smo mislili da je volim te kasno uveče, dovoljno da odnese sve čega smo se do tada bojali. Ili miris ruža i sandalovine na mjestu gdje se kosa uvija u čvor na potiljku. Sve je postao sužen izbor. Magijska vještina nemoćna da proizvede promjenu. Vrlo vjerovatno su se i svi ti koji su dolazili po pomoć pitali da li je Podgorica jedino mjesto na kojem pogažene ruže i miris užeglog asvalta pomiješan sa duvanom, nije u stanju da obriše sve što je nekada bilo važno, a više nije. Kako kažu, taj neko je sada srećan. Kao onda na aerodromu prije ranog polijetanja kući, hladnog lančanog mosta, poljubaca ispred crvenih svjetala, poljubaca i volim te kasno uveče poslije. Opet nedovoljno, znam. 

Ostaje samo da položimo vjeru u ono što dolazi. Možda ne u snove u boji koji su poređani kao najfiniji kristali na policama, od kojih očekujemo promjenu, već upravo u dane iza. Često im to i kažem. Naročito za slomljeno srce. Ne postoji formula. Ili makar ne u školi. Samo Točak sreće. Idi dobri vjetre, idi slatki vjetre. I okreni se ovog puta jako. Okreni se tamo gdje vještina dolazi iznutra. Kada je tuđa sreća vatra za potpalu sopstvene izdaje. 

Loše bajalice. I predlog za bijeg. Laička magija stihijskog širenja plamena srca. 

Ja sam se ipak odlučio na zaboravljanje.