Jesenje priče: Presuda

I da će vjetar ovog puta, molim te bar jednom, produžiti dalje bez nas.

Čokolada, Džoana Haris

I ovog kao i prethodnih jutara, probudio sam se sa mučninom. Sljedeće što je dolazilo do mojih misli je razlog zbog kojeg sam ovdje. Prvo su to oronuli plafoni, koji mirišu na močvaru, ukoliko spavam na leđima. Onda nekoliko kreveta na kojima spavaju ljudi koji su u tom trenutku meni nepoznati. Par nočnih stočića i na njima brojni časopisi i ukrštenice. Sve u nekoliko sekundi postaje jasno. Po ko zna koji put pokušavam da pesnicama sebe ne povrijedim dok trljam oči. 

Već ko zna koje jutro po redu, ja se budim u zatvorskoj ćeliji. 

Zbog više radnji koje su kvalifikovane kao krivična djela i povreda kodeksa moje sudijske profesije, smješten sam u prostoriju sa nekoliko ljudi koji su takođe u istrazi i čekaju presudu. Za razliku od njih, ja sam znao koji je tok svega što će se dešavati, pa su me zbog toga stalno zapitkivali. Bilo je tu i drugih pitanja, praznih priča o tome kako je pravda daleko sunce za nas koji smo osuđeni da čekamo odluku onih koji su možda sve te iste stvari radili, samo nisu uhvaćeni. Znao sam da i kada su ovakvi ljudi stajali preda mnom tokom moje karijere, uvijek bi svako od njih imao svoju prihvatljivu priču kojom su pokušavali da i sebe ubijede da je krivica relativan pojam, smišljen i upravljen isključivo ka izbjegavanju odgovornosti. 

Ono što nisam znao je da ću jednog dana i ja biti jedan od tih koji su imali svoje razloge. 

Sa druge strane, tu je bila i uglađena odbrana, advokati koji su uvijek oprezno pristupali istini i uopšte ličnoj ocjeni toga da li je neko kriv ili ne, ali s vremena na vrijeme gladni svojeg ličnog bijesa trčali da daske sudnice škripe pod njihovim cipelama i tako samo sebi davali potvrdu da su dobri u tome što rade. Sve je zapravo bio jedan veliki spektakl. Karneval ispunjen letećim konfetama, prženim galetama i nebom duginih boja. 

Do sudnice se dolazilo tako što smo morali da preskačemo balkone tuđih kuća, a na svakom je bila okačena odluka suda da se konstituiše pravo prolaza, jer se iz objektivnih razloga, nije drugačije moglo doći do suda. Nije ni malo bilo čudno što su svi ljudi koji su morali da dođu do suda preskakali iz jednog balkona u drugi, dok porodice ručaju, piju kafu ili se djeca igraju i trče, a gomila advokata, optuženih i druga lica zaobilaze njihove igračke, a malo njih je uspjelo da se izvuče od udara pištolja na vodu. Važno je bilo stići u sud. Nakon što se preskoči pet ili šest balkona, prilično visokih, a ispod kojih su bile uske ulice grada kojima su prolazili ljudi ne podigavši poglede prema nama koji preskačemo balkone, dolazimo do ulaza u jednu veliku kuhinju u kojoj se spremaju velika i raskošna pečenja, a iz kuhinje se ulazilo u sudnicu. Kako se dolazi do drugih sudnica, nisam siguran, ali je kuhinja imala više izlaza. Pretpostavljam da oni vode do drugih sudnica. Moja je bila samo pravo od ulaza u kuhinju. 

Na mom stolu koji se nalazio na sredini sudnice, velikim slovima je pisalo: ,, SAMO BOG STVARNO SUDI!’’. Znam da je nekolicina nas tražila da se ovo ukloni, jer smo se pitali čemu onda služimo mi kao sudije, ali to sad već više nije ni važno kada više nikada neću suditi. Na samu pomisao sam posljednjih mjeseci osjećao olakšanje. 

Prije nego je suđenje započelo, neko je pozvonio i sa ulaznih vrata su počeli da pristižu veliki ovali sa pečenjem i raznim desertima koji su položeni ispred trojice sudija. Svi smo se smjestili, i suđenje je po svemu sudeći moglo da počne. 

-       - Pred sudom je Z.D., visok 191 cm, prijavljen kao samac, izjašnjavajući se lično kao usamljenik, ranije neosuđivan…- a nakon što je odlomio pileće krilce sa pečenja, nastavi- dobrog imovnog stanja, po zanimanju jurista, optužen da je dana 17/07/2012 predstavljajući se lažno, da je navodni Bog, i da on sam jedino može suditi, u namjeri da sebi pribavi priveligiju i ubijedi nepoznati broj ljudi, kvalifikovan kao javnost u lažni identitet, preuzeo slučajeve koji su trebali biti prebačeni pravom Bogu radi konačne odluke o pravnoj stvari i time počinio više krivičnih djela, a koja su ranije bila pročitana, o čijoj postojanosti te samoj krivici optuženog će sud odlučiti prije nego se pripremljena hrana ohladi i time osujeti dalji rad ovog suda. Prije nego ovaj sud… - ugriz pečenja- pozove advokata odbrane da iznese završne riječi, pozivaju se A. i E., bračni par radi davanja iskaza u svojstvu svjedoka, tvrdeći da poznaju optuženog. 

Advokat me je poledao, a potom se okrenuo prema sudiji koji je pridržavao čašu drugom sudiji dok je ovaj sipao crno vino.

-          - Uvaženi sudija, ja nemam informaciju da su ova lica predložena kao svjedoci radi davanja iskaza. I nigdje u optužnici niti u toku pretresa nisu spominjani. 

-       - Molim Vas, advokate, ovdje smo da rasvijetlimo ovaj slučaj i sud je ovlašćen da u tom cilju preduzme sve dokaze koji su relevantni. Iskaz ovih ljudi je jedan od njih. 

Okrenuo sam se prema advokatu i pridržao ga za ruku, prije nego je krenuo opet nešto da kaže. – Pusti ih neka odigraju ovo, ionako će biti tako kako su zamislili. 

-          - Pred sudom su A. i E., bračni par, upozoreni o krivično pravnim posljedicama davanja lažnog iskaza, na pitanje suda čime se bave, kakva je priroda njihovog posla, te da li poznaju optuženog, isti izjaviše: ,, Mi smo bračni par koji radi u kancelariji za prijem predmeta radi konačnog odlučivanja od strane Boga. Priroda našeg posla je da hvatamo predmete koje ovaj sud baci iznad sebe, trudeći se da svaki papir bude jednako uhvaćen, radi dostavljanja što jasnije situacije Bogu čime mu omogućavamo da donese što pravičniju odluku. Optuženog poznajemo službeno. Više puta je bacao predmete koje smo mi dužni da uhvatimo.

-          - Na pitanje suda da li im je optuženi ikada nudio bilo kakvu korist radi pribavljanja procedura o odlučivanju sakrivene u kancelariji Boga, isit izjaviše: ,, Od strane optuženog Z. smo više puta bili upitani kada su posljednji put ažurirane procedure Boga o odlučivanju, na koje pitanje smo uvijek odgovorili uredno, osim posljednji put kada je mandat Boga isticao, a u izborni proces su još ušli i drugi Bogovi, čiji broj nam je trenutno nepoznat, zbog čega nismo znali koja procedura će ovog puta biti na snazi u zavisnosti od toga koji Bog će ovog puta biti izabran, nakon čega je optuženi uputio uvredu kancelariji Boga, navodeći da je Bog jedan, na šta smo bili primorani da zatvorimo vrata za prijem predmeta od sudije Z.’’

U sudnici je nastupila buka. Svi su počeli da se okreću prema meni i pričaju u glas. 

-          - Molim za tišinu! Kako više nema predloga za izvođenje novih dokaza, sud poziva advokata odbrane na završne riječi.

Advokat je bio kratak. Čuo sam samo da je rekao da vrata za prijem predmeta kod Boga je trebalo odavno popraviti, a da ih niko nije zatvorio nego da su se pokvarila. Ostalo je bio poziv da se ustane, da bi se izrekla presuda. 

Pogledao sam napolje, i bilo je sunčano. Mogao sam da vidim balkone koje smo preskakali da bi došli dovde. I djecu. Bezbrižno trče i igraju se. Ako bih dovoljno dugo gledao u pravcu horizonta, mogao bih da vidim malu figuru koja se pojavljuje i trči prema meni. U početku ne mogu da prepoznam ko je, ali kako prilazi, tako se i figura povećava. To sam ja. Trčim bezbrižan i slobodan. Bez godina srama. Kao ptica širim ruke i pokazujem drugima kako sam veseo. Drugi aplaudiraju. 

,, KRIV JE, zato što je, dana 17/07/2012 u namjeri… ‘’

Kroz rešetke vidim jedan novi svijet. Mislim na kišu koja se uliva u more. I na rijeke koje probijaju brane. Mislim na to kako je sve podložno promjeni. I da ono što su nam dali, to ćemo na kraju morati da vratimo. Zidovi ovih prostorija pucaju. Ja znam da ovdje nije kraj.

I da će vjetar ovog puta, molim te bar jednom, produžiti dalje bez nas.