tišine

 u ovakvoj noći jedino što je sigurno je – vjetar.

u bezbojnom svijetu koji mi se činio nedokučivim

makar u ovakvom stanju

uzeo sam boju svojih očiju

 

i pogledao malo bolje 

 

nikako nije bilo mjesta za neke druge misli

samo stari poziv za molitvu

 

bam bam bam

 

biće nam drago pjevati uz zvona

ili uz zvuk starog tornja iz kojeg se pruža miris sandalovine

na koju miriše podzemlje. 

 

u prolazu sam sreo staricu

bila je u košulji kratkih rukava i poklonio sam joj svoj džemper

mirisala je na vidovdanske galete

 

šta je to što se dešava sa mojim mislima?

gdje se kriju poruke koje žele da izađu napolje?

 

kad jutro dođe, pogledaćemo se u ogledalo

ja

i moje godine srama. 

nije dovoljno ići daleko i voljeti

 

da li voljeti znači zaboraviti: kofere, stari put za Danilovgrad, Beograd, operacije, Budvu

 

Čovjeka u Zelenom?

 

napustiti po ko zna koji put pločnike, djetinjstvo, godine kojih se jadno držim

koje me guše 

i otići na mjesto koje miriše na cvijeće i more 

 

mjesto gdje se ispunjavaju želje;

 

gdje pada bog i raste vjetar

jači nego ikad; krvoločno tražeći promjenu

 

vrijeme je za promjenu, obećao si 

i zauzvrat, cijeli svijet će biti tvoj

 

nikada dovoljno stalno

a uvijek jednako važno; toliko važno da ne želim nikad da odem

 

u nadi da ovog puta neću iskliznuti iz ruku u kojima se osjećam bezbjedno.

 

ne daj mi da odem

i ako bude trebalo – rodiće se opet 

 

samo pusti da sve umre

 

osim ovog sad;