Priče: Spavaj, sestro, spavaj

 Ja, Merjema Selmina, napisah ovaj zapis za Mariju Jevrosiminu, da ulijem ljubav u srce Alena Lidijinog, da ne spava, da ne jede, da ne pije dok je ne vidi i svojom učini. 

 

 

Jednog ranog proljećnog jutra, prije izlaska sunca, Merjema je primijetila da je izgubila čulo ukusa i mirisa. Pošto je kao i svakog jutra skuvala kafu i okrenula se prema prozoru, da bi ispijala jutarnju kafu, prije nego otpočne sa obavljanjem poslova jedne prosječne domaćice u varoši, primijetila je da joj kafa samo klizi niz grlo, i da jedino što osjeća jeste toplota iz tekućine, jednako kao da pije toplu vodu. Vratila se u kuhinju i pomirisala kutiju od mesinga u kojoj se nalazila kafa, i isto tako, nije osjetila ništa. Vratila se u krevet i pomislila da se nije naspavala i da joj je potrebno još odmora. Istog jutra, sa visokog tornja džamije koja se nalazila naspram crkve, umjesto molitve, oglasile su kratke, ali vrlo intenzivni zvukovi koji su podsjećali na smijeh, zujanje i plač, pomiješan u jedno, vikajući istovremeno. 

Prije nego je Merjema i mogla da shvati šta se dešava, u sobu je uletjela svekrva, u spavaćici, a spolja je mogla da čuje kukanje i plač koji je dolazio iz pravca džamije.

-Snaho, ustani! I ti si jutros prespavala, ovo jesu neki đavoli! Ustani!

-Šta je bilo, majko? Otkud ova vriska ovolika?

-Pustio je neko muziku sa minareta umjesto dove.

-Što pričaš to, majko?

-Euzubilah i minen šejtan i radžim. Samo da mi Allah glavu Edinu sačuva.

Sjetila se Merjema u tom trenutku prethodne noći. Istovremeno, smatrala je da nije Allah taj koji mu glavu čuva, nego njene tople grudi na kojima je spavao cijelu noć. I da je već prethodne noći mogla da se posveti svom mužu poslije toliko vremena, nakon što je sipala malo više sedativa svekrvi u čaj, jer u suprotnom, starica je često znala šakom od zid susjedne sobe da lupa, taman onda kada je Merjema trebala da se vine visoko iznad fizičke ravni, daleko u astralni svijet, gdje postoji samo užitak, ljubav i višnje. 

-Majko, idi tamo, sad ću ja, samo da se obučem. 

-Ajde, kumim te, idi odmah izađi da vidiš šta je to bilo. 

Na brzinu se obukla, dodirujući struk hladnim prstima, jer je to podsjećalo na Edina. I na njegove uvijek promrzle prste, koji su i ovog jutra mnogo prije nego je ona ustala, otišli da zarade hljeb za sjutra. Zavjese na prozorima još uvijek nijesu bile razmaknute, i prostorije su bile mračne, a šporet nije naložen, pa je i dodatno bilo hladno. Sve ovo se desilo jer sam prespavala, pomislila je Merjema, i izašla napolje, i samo nekoliko metara od kuće ušla je u gomilu ljudi koji su bili vidno uzrujani, bijesni. Žene su uglavnom drhtale, i plakale, i u toj gužvi je sa leđa mogla da prepozna prijateljicu. Jedinu ženu kojoj je stvarno vjerovala u cijeloj varoši. Ovoj prokletoj gomili gube i mraka. Žena, kratko ošišana, u srednjim četrdesetim godinama, nesrećno zaljubljena, neudata, jalova, usjedjelica. Sve to, a ona je znala samo kao prijateljicu. I kao Mariju. Istovremeno, bljesak onoga što se desilo noć prije u štali joj je prošao kroz glavu. Sjetila se. 

-Nisam sigurna jesmo li mi krive za ovo što se desilo jutros. Nisam možda trebala, Merjema, draga, umrijeh od straha. Počeću da plačem i da vrištim od muke, ne mogu to da oprostim sebi.

-Nije, ćuti, ne pričaj gluposti. Nema to veze sa tim što smo radile. 

-A kako nema, ovo se nikad nije desilo. Pogledaj ove ljude. Ovo je smak svijeta.

-Smak svijeta, Marija, jer je neko pustio muziku iz džamije.

-Ćuti!Hoćeš li da ti glavu odrube sad, bez zakona i suda i bez ičega? Neka, samo Bog da oprosti.

-Bitno je da smo završile posao. 

U jednom trenutku iz gomile je izašao gradonačelnik varoši, ispeo se na kamen, i ućutkao gomilu. Bio je to čovjek srednjih godina, vidno željan žena, jer ga je njegova napustila, a opet se Merjema nije željela osjećati odgovornom za to. 

-Tišina, molim vas! Jutros se u džamiji desio veliki grijeh. Danas, bez obzira koje ste vjeroispovjesti, a ima nas ovdje raznih, trebalo bi da znate da je ovo jedan mnogo loš događaj, da ne kažem znak, jer se ne bavimo gatanjem, ali ovo nikako ne valja. Volio bih da sve vas informišem da je jutros, takođe, u zajedničkoj štali – pa pokaza prstom u pravcu štale – pronađeno mrtvo jagnje, i tragovi paljevine. Teškog srca, moram da kažem da nama neko igra o glavi i da su među nama sihirbazi, vještice, najgora sorta ljudi, hohštapleri koje je dragi Allah napustio i koji su skrenuli sa puta!

Nekoliko žena iz gomile je počelo da kuka, vrišti i plače. Većina njih su se pokrile marama po glavi i pobjegle uznevjerene. 

-Ko god, šta god da je među nama, ja, vaš gradonačelnik vam obećavam da ćemo sve ispitati podobno i saznati ko je to, a onda…a onda – vidno uzrujan, nastavi – kada saznamo ko je, spalićemo je kako dolikuje u džehenemskoj vatri. – spustio se sa kamena, i ljutito otišao u pravcu zgrade u kojoj se nalazila njegova kancelarija.

Uvijek je žena. Spalićemo JE. Uvijek je žena kriva, i uvijek se na kraju na ženu svali sva krivica, Merjema je rekla tiho, uhvatila Mariju za ruku i oštro rekla – Nemoj da ti je palo na pamet da si išta progovorila. Tri dana i ovo će da prođe. – međutim, u njenim očima mogla je da vidi strah, kao da joj prilazi ogromni uragan i talas koji će da je nađe, bez obzira gdje se sakrila. Primijetila je da Marija sa sobom nosi nekoliko vrećica punjene lavandom, protiv moljaca, i jednu vrećicu uzela da pomiriše, međutim, nije osjetila ništa. Sjetila se i toga, i da se zbog toga vratila u krevet i spavala do kasno i da je u toku spavanja nastala ova gužva. Sve je to, mislila je, nastalo istovremeno kada je i izgubila miris i ukus. 

Situacija u kući je bila ista i kada se vratila. Zamračen dnevni boravak, svekrva koja sjedi na sofi, pokrivena ćebetom preko koljena i zabrinuto gleda u jednom pravcu.

-Majko, mislim da brineš bespotrebno.

-Sve sam čula, snaho, sve sam čula. 

Za dvaedeset godina života u braku i u ovoj varoši, Merjema je jednu stvar naučila: svekrva nikada ništa ne čuje, osim sve. Tako je valjda to kada se zađe u određene godine. I ona je žena. I vjerovatno je morala da žar u grudima ugasi u snijegu koji je čistila ispred kuće, taman onda kada je pomislila da je sama sa svojim mužem. I tako u krug. Dok život u njoj nije umro.

-Trebamo da naložimo, majko. Kuća je hladna. I onda ću da razgrnem veš, pa da pripremim ručak. 

-Nemoj mi stavljati samo previše onog papra u ručak, kumim te bogom. Juče me je želudac bolio cijeli dan.

-Nisam, majko, samo sam posolila.

-Jesi, nego hajde sad. Imaš vremena da se raspravljaš. 

To je za Merjemu bio znak da zapravo treba okončati ,,raspravu“. Iako je lično smatrala da starica laže, jer bi uglavnom pojela i više nego što joj je Merjema stavila u tanjir. Naravno, krijući. 

-Znaš li ti, snaho, da u moje vrijeme samo ćorave i bogalji su išli da im neko pravi mađije. Ne mogu da shvatim da to neko u varoš našu radi. To je najveći grijeh koji neko može da napravi. Da zakolje jagnje. A nego što. Zaklali joj vrat tako dabogda! A hoće!

-A majko, možda nije žena.

-A nego što je, trag joj se izgubio! Žene su to samo tako u stanju da urade. Poslušaj me ti. Dodaj mi tu šolju, da se ne naginjem, ne mogu nikud, jutros.

-Da nije donosio Alen mlijeko?

-Nije jutros. Biće da su se i oni potresli kući. Njemu je porodica pobožna, oni ovo sigurno nijesu podnijeli dobro.

-A otac mu je alkoholičar.

-Ajde umukni! Sve ti znaš, alapačo jedna! I još sam htjela da ti kažem nešto- ja ti neću ulaziti u to sa kim se ti družiš, ali sam rekla Edinu da si stalno sa onom usedjelicom Jevrosiminom.

-Marijom.

-E, Marijom. Marija, Marija, pa poslije nemoj da bude što bi ovo, majko.

-Koje, majko?

-Dobro, dobro. Imaš ti prečeg posla sad, a znam da si ’orna za priču!

To što Alen nije donio mlijeko jutros, mislila je Merjema, moglo je da bude povezano sa tim od sinoć. Nije iz džepa vadila upaljač, nakon što je raspalila vatru u šporetu, ali je kuća i dalje bila hladna i mračna. Sjela je po navici u jednom uglu prostorije da oguli krompir za ručak, i primakla je sir koji je Alen donio juče, ali nije mogla da osjeti miris. Mislila je o tome kako je jednom davno, stara mudra žena joj rekla, da svaka magija traži određenu žrtvu. Iako nikad nije doživljavala to što je radila kao magiju, nego kao ispunjavanje želja ljudima, danas misli kako je konačno to shvatila. Izgubila je čulo mirisa i ukusa, soba je i dalje tamna i hladna. Možda i nije, ali se to njoj samo čini tako. I da će tako da bude ubuduće. Nešto u njoj je umrlo, to je žrtva koju je morala da podnese da bi Marija bila Alenova. I neka je. Pomogla je drugarici. Odjednom, otprilike poslije podne, neko je naglo otvorio vrata od kuće, i u sljedećem trenutku je uhvatio za kosu, izbacio napolje na snijeg, i svjetlost joj je bljesnula oči, jer je kuća ipak bila mračna. 

-Evo je!

Opet buka i galama. Opet vriska među ženama. Ispred sebe je vidjela Mariju na koljenima pored nje.

-Što si uradila to, mrčenice?

-Morala sam. Pogledaj ovu mladost. Pogledaj šta sam mu uradila. – Marija je pokazala u pravcu mladog momka koji je doveden sa majkom. Bio je to Alen, cijela jedna mladost koju je Marija željela. Nekoliko minuta ih je Alenova majka gledala, i oklijevala da kaže, dok su joj suze same od sebe padale niz lice. 

-Ne znam što bih ti rekla. Jedino sunce i zjenicu oka moga da mi ovako uništite. Za koga? – uhvatila je Merjemu za vilicu jednom rukom, a drugom za kosu- Za koga? Za ovu kurvetinu neudatu? Da si bar za neku vilu, za neku djevojku, mladu i lijepu, pa bih ti oprostila. Ali za ovu ološ? 

Međutim, i dalje nije bila sigurna je li toplota koju je osjećala iz nosa krv ili kafa koju je jutros pokušala da popije, pa je počela od muke na nos da joj izlazi. A opet, nije mogla ni da odredi šta je, jer nije osjećala ni miris, ni ukus. Stariji muški glas iznad nje je rekao da je vode. I nijesu morali da je vuku dugo, jer je već primijetila da joj koža popušta na koljenima od vuče po snijegu i kamenju. Zavezali su je za jedan veliki stub. Pogledala je sa strane, Marija joj je prišla. 

-Što si mi uradila ovo, Marija?

-Sestro moja!- zagrlila je i u tom trenutku, vrlo čudno, ali joj je prijao zagrljaj. Ali koliko god da je znala da je Marija imala najljepši parfem na sebi uvijek, ovog puta nije mogla da ga osjeti. Osjećala je samo njeno lupanje srca i imala je utisak da će da iskoči iz grudi. – Izdala sam te. Sad spavaj, sestro, spavaj. Odmori se. 

Kada je vatra počela da gori, zvuci su se utišali. Čula je pucketanje vatre. I baš u tom trenutku, kada nije znala da li joj više smeta vatra ili sunce koje je udaralo u oči, desilo se čudo, za nju najljepše na svijetu - počela je da osjeća miris. Ali Edinov miris. Mislila je na Edinove ruke i na to kako joj se primiče tiho kao stranac u krevetu. Kao da se prvi put upoznaju. I kad je ljubi, kao da je prvi put ljubi. Kao onda kada ga je vidjela u gradu dok je kupovao cigarete. I kada je odlučila da napusti sve da dođe u ovu gubu, čemer i jad. Mislila je o tome kako se u njoj, upravo u ovom trenutku, nalaze svi anđeli i demoni. Svi bogovi i đavoli.