Iznutra njih dvoje

I kako se to obicno desava nakon odredjenog vremenskog perioda sabiranja utisaka,nemogucnosti da vratimo stare mirise,osjecaj za kontrolu i strast,sjedimo tamo gdje znamo da necemo pasti.Nije bilo novina da kazem da su u meni,najdraza,umrle neke stvari koje sam rukama crtao po kafi prosutoj na stolu ispred nas.Samo su noci kao sto su septembarske i oktobarske koje mirisu na tvoju kucu i tvoj caj od brusnice,isparile u nekom drugom ili odnijete sa prvim kisama.Kuda god da se pomjerim,isti onaj osjecaj da je egzistencija ugrozena,da je potreban tvoj parfem da mi zakljuci misao o tome da sam ja tu,bez unutrasnje borbe sa samim tobom.Nisam te pomjerio daleko od sebe,samo su okolnosti bile takve da sam upoznao nekih milion zena koje su spavale budne da bi dovukle moju paznju,ali su i same vidjele da su njihovi mirisi nelagodni i kratkotrajni.Ne zamjeri im,mila,nemaju one tvoje prste na kojima je utisnuta Brajeva azbuka da i bez rijeci znaju prenijeti poruku miljama neshvatljivu.Kako volim tvoj nestanak od Aprila mjeseca,kada nas je noc ispratila mirisom drveta,dojch kafom i kisom.Mislio sam da si otisla daleko,ali veza koju posjeduje malo ljudi,a mi je imamo,pricala je o tvom uspjehu,blizini i nocima provedenim u rukama njih koji su sve samo ne muskarci tvojih snova.Lutala si,ne znajuci da ono sto ja posjedujem ima malo njih.Da ja cujem tvoje ime u razgovorima medju krosnjama drveca,duhovima koji me neprestano prate i govore sta ce se desiti.Radosti moja,sreli smo se onda kada je moja intuicija potonula,kada sam mislio da ludim jer ono sto znam vise nije imalo efekta.Mirisala si na to,na jedini miris koji ne umijem objasniti svojim rijecima ali bih mogao da ti u jednom poljupcu na vrat objasnim tezinu svih ovih misli,zelja i neizgasenih strasti koje tjeraju da mislim na cemovsko polje,mjesto gdje vristimo, a mrtvi ne cuju.Duboko zakopana,mjesto gdje se dijeli plac a ne brusnice,lezi ono sto smo imali,niko da donese cvijet ili mozda ostavi neku uspomenu,nesto...Kako znas da te bogovi nece kazniti kada je pola mene umrlo?Izgubljene lipe,pomislila si,idem kod njih...nikada vise.To dvoriste koje je nosilo srecu i radost,zamijenjeno je vecom radosti ali mozda nekada davno,tamo negdje.Ti ne razumijes zasto moja usta govore ono sto moja glava ne misli,ne znajuci da ono sto ja zelim da ti kazem ti nikada neces shvatiti.To je neki napukli dio drveta u kojem se krecu vrijedni crvi,brzi,spretni.

Zasto da ti kazem da nasa proslost raste u necijoj drugoj buducnosti?Saznaces...
Kada budemo tamo,bez ikakvih uspomena i misli,tamo gdje se vristi...