``And suddenly,I felt nothing.``

U tamnom prostoru,toliko vidljivom da se neke siluete poklapaju sa mojim zeljama i jedan miris oporog cimeta,zajedno stvaraju iluziju ili mozda neke davno zaboravljene strasti.
Uglavnom jesam u nekim dalekim mislima ovih dana,iako svi kazu da trebam zivjeti mnogo jace i morbidnije od ovog nacina zivota,ja ipak sanjam o necem drugom.
Nije u pitanju zena,kao sveopsta forma egzistencije,vec jedno veliko nista.Onoliko efektivno,koliko predjasnji osjecaj da nesto imam.Doduse,mnogo interesantniji,jer to veliko nista ne moze biti izgubljeno.Ono je samo po sebi nista i ne postoji strah da ce biti otudjeno.Ono je samo moje i ubijedjen sam u to.
Mozda ako sagledam stvari iz meni nepoznatog ugla,shvatam da je za sada takav nacin dobijanja licne satisfakcije najbolji nacin za period u kojem se nalazim.
Manje-vise,koliko samo potrosimo rijeci i osjecanja,ne znajuci da ce to ostati za nama,u tom trenutku mozda znaciti i poslije toga ko zna kad?
Spava mi se...