Tudje sudbine

Ponekad moramo iskusiti duzi period samoce da bi razumjeli sustinsku ljepotu trajnog vezivanja dvije duse.
Ovako pocinjem,jer je visak inspiracije ucinio da se nadam da ce neki slucajni dogadjaj ispuniti ovu daleku tabulu rasu,ovaj neki nezanimljivi osjecaj praznih hodnika i jos poneki nagovjestaj da nesto postoji;mala pozuda ili mozda neprevazidjeni miris jasmina,ovog puta pomijesan sa mosusom,necijom tudjom rukom i kosom.Kako shvatiti da covjek koji je rodjen da bude ispunjen isprepletanim ljubavnim dozivljajima,moze da bude sam?Isto tako,smatram da ne postoji niko,ne postoji neko ko moze povuci ovaj hladni osjecaj isprljane samoce.Tako je uvijek.Zelimo da zivimo ono sto sanjamo.Sanjamo ono sto nasa dusa upija vremenom,trajno vezana za jednu osobu,jedan dogadjaj,jedne oci i jedan trzaj od kojeg se samo jednom u zivotu najezimo.Onaj topli osjecaj na lijevoj ruci,koji struji sve od srca do samih nervnih zavrsetaka na prstima,gdje osjecamo puls i znamo da cemo dodirnuti istu varnicu koje je pred nama.Stopiti dvije ruke u jednu je isto kao napisati dvije rijeci koje se ne pisu zajedno,zajedno.Ipak,nije pitanje gramatike osjecaj koji se stvara kao pausalni iznos dvije osobe,vec pitanje otkucaja srca koje u jednoj sekundi pumpa vise krvi nego milion drugih,usamljenih srca u tom trenutku.Upravo taj osjecaj,kada mislimo da je ono sto tada dozivljavamo dovoljno da prezivimo i glad i zedj i gozbu i vino,i ostatak zivota i smrt.Nekada smo mnogo vise voljeli da lezimo na ledjima dok gledamo u nebo,sa otvorenim prozorom dok mjesec prolazi i sija na krevetu,pricajuci pricu,govoreci o nasoj prici.Malo vjetra na licu nam je nekad donosilo mirise dalekih legendi koje govore o tragicnim ljubavima i onim nasim koje dozivljavamo kao vjecne.Cudno je to kako se snovi tope u samo jednoj noci,vodjeni otiskom duse koja luta iz dalekih krajeva,vezana za samo jedan jedini rascjep ruku koji samo vise nadrazuju varnice na jastucicima koji bride na vrhovima prstiju.Sve onda postaje obicno.Tada posmatramo ruke kao ruke.Tada je Mjesec samo nebesko tijelo.Mirisi su parfemi,a noci su nesto sasvim normalno.Tada vise ne cujemo duhove koji razgovaraju u krosnjama drveca.Vise ne vjerujemo u sebe i uono sto zelimo biti vise.Istog tog trenutka,dusa se cijepa i zauvijek ostaje tu izmedju.Ne moze naprijed,jer je prostor taman,zbog cega je vezana za proslost jer tamo crpi ljubav,noc,miris.
Mnogo boli cijepanje...
Za sve iza da veze ono sto je naprijed...i za sve juce da nosi ono sto je sjutra.

Коментари

Популарни постови