Na kraju

Nisam odavno vidio jedan veliki prasak koji je sa sobom donio vise suza nego ranije,prekida medju voljenima i miris koji su vukli za sobom stakla i parcice slika.

Opet ista situacija,napolju uzeglost vrelih ulica i zapaljenih papira.Apsolutno nikakvo desavanja na lijevoj strani i neki novi zakljuchci,pomijesani sa dobrim ukusom tamne,gorke cokolade.Mnogi koji su se nadali da ce se stvari konacno rijesiti,da su unijeli mir u svoje zivote,pa cak i oni koji su prividno maskirali zivot necijim tudjim problemima,zaspali su tog trenutka pogresnog zakljucka jer se oko njih odvijaju sasvim druge stvari.Ponekada,reflektori koji bacaju svijetlo na ulice umiju iscrtati pogresne slike,skrivene zelje i najobicnije utvare.Pitanje je koliko ih zelimo protumaciti,isto kao sto starice gledaju u talog kafe mnostvo simbola,gledajuci i pricajuci pricu koju one zele.Voljeti je paralelno znati crtati ono sto je sudjeno i ono sto zelite dozivjeti.Ako se u ovim beskrajnim simbolima izgubi samo jedan,sve ostaje na nivou obicnog crteza,koji ce nekad neko pogledati i reci da je to sasvim obican crtez.Tada se odlaze ta olovka i uzima se nova,sasvim dobro izostrena,koja na isti nacin cini da ruke drhte prilikom crtanja sasvim nove istorije,simbolike i ljubavi.Voljeti,znaci biti sposoban nacrtati simbol koji niko do sada nije izmislio.Simbol zelje,jedne sasvim nove licnosti,jedne misli koja ce zivjeti vjekovima.

Ono sto ostaje za kraj,a nije svakako manje vazno jesu oni koji su prestali tragati.Oni,meni blizi.Za nas ostaju zakljuchci.Onaj zadnji pasus pismenog sastava,kojem dijete posvecuje najvecu paznju,jer zeli ostaviti ustisak.Zakljuchci su nabijeni emocijama.Oni su najtragicniji,najoptimisticniji,najmastovitiji.Njih voli svako citati kao krajnji pokusaj da se ostvari utisak.Poslije nasih slova,djeca stavljaju tacke.