O cokoladi i Maktubu

Raspolozenje:Relativno
Muzika:Depeche Mode-Master & Servant

Vi citate Zahirov blog na blogspot.com

Setnja kojom se cisti dobar dio nasih misli se veceras pretvorila u nezamislivi pakao za Zahira,s obzirom da su se sjene poklopile tacno na mejstu za koje je smatrao da je negativno u borbama energije,koja se i ovog puta mogla ocekivati.Pun Mjesec je nagovjestavao zvuk prasine i miris vanile,umijesane u necije tajne i skrivene zudnje.Zahir je znao citati utihnute poruke medu prstima,mirise i sudbine ljudi koji su bezbrizno koracali ulicama,ne znajuci za ono sto jeste.Dani su nosili nove pobjede za njega,ali je i dalje misao o samom susretu sa Covjekom bila izuzetno uznemirujuca.Kako bi se misli usredsredile,meditacija je bila izuzetno neophodna,ali ovog puta nije uspjela.Njegov astralni nivo se uvukao duboko u svijest borbe,da je svaka pora na tijelo mirisala na sumpor i ugalj i istine koje se nikada ne izgovore...ako je san ono sto nas razdvaja od stvarnosti,onda su snovi samo cokoladna glazura koja mijenja ukus u ustima,cini ga da se topi na jeziku i omeksava izgovoreno.Zahir je znao za skrivene namjere necijih rijeci,iako to cesto nije govorio.Tu se ponekad spominjem i Ja.Ali Ja,kao Uzviseno Ja,nesto sto mirise na prasinu i sve sto je Zahira odvlacilo medju ljude,iako Ja nisam nista od pomenutog.Muzika se poklapala zapravo sa Mnom,ne znajuci da Zahir svjesno ispusta prave istine,onoliko teske koliko krila na bezvrijedim ramenima.Gledajuci se iznutra,Zahir se cesto zapitao ko je covjek koji se nalazi sa druge strane ogledala uvijek kada pogleda.Tada uocava da postoji i nesto drugo,preko puta,nazivajuci ga Ja,ili Uzviseno Ja,koje mirise na cimet i jasmin,pomijesan sa pogazenim ruzama i mermerom boje zenskog grudnjaka.Razmisliti dobro,za njegovo Ja je znacilo uplet mene u necije tudje misli,a Zahir nije sasvim siguran da je to ono sto on zeli.Cesto mu govore da je poremecen i da mu treba psihijatrijska pomoc.Ovo je politika vecine ljudi koji ne razumiju necije posebnosti.
Gledajuci mjesto na kojem Zahir zivi,moglo se zakljuciti da se radi o nadasve teskom mjestu za zivot,u kojem zive ljudi sa dvoje usiju,a cuju na jedno,dvoje ociju,a ne vide ni na jedno.Ipak,borovi koji u posadjeni u blizini mjesta u kojem zivi cesto znaju pricati pricu,ispustajuci miris smole i zaboravljenih ruku,djecijih krofni i roditeljskih svadja.Novac je ono sto pokrece ovaj svijet,mislio je Zahir cesto.Cak i sama pomisao da ljudi ne mogu osjetiti svoj miris je cinio da se jezi od toga.Boje koje su ispustale njihove aure su bile teske,prepune smoga i neceg sto ne postoji...
Isto na tom mjestu,nedaleko,zivio je Covjek.Kao dva paralelna svijeta,ovog puta na istoj strani ogledala.Znao je da je Podgorica mala za dva carobnjaka,maga,vjesca.Ipak,uragani koji su duvali,dovodili su duhove u krosnjama,govoreci o kraju i onom sto semora zavrsiti,a Zahir nije znao da li je spreman.Njegov miris je bio kiselkast,kao pomorandzina kora u cokoladi.
Dani ispred ce nositi mnogo vise...mnogo vise duhovne smrti,mentalnog razdora...istpoljene cokolade iz cije se pare moze citati sudbina i jedan opasan Maktub.

Коментари

Популарни постови