Prije vecernje setnje

Noci su zasigurno hladnije. Tesko je navici se na koji tezi komad odjece na sebi, ali jedno je sigurno- ljeto je napustilo grad, osim nase umove koji pokusavaju da se i dalje rashlade... ali od svojih teskih misli.

Za mene je utihnula vecina stvari; onako, sasvim iznenada. I govorim o vrlo bitnim stvarima, iz kojih se radja sasvim nepodnosljiva potreba za promjenom. Bila ona jasna kao dan ili mutna kao Mjesec.

Pocetkom sljedece nedjelje, opet pocinju obaveze na fakultetu. Nije li kolotecina cekajuci svaki septembar da pocne istim obavezama, a svaki jun da se zavrsi istim olaksanjem? Priznacete, svi smo zajedno usli u jedan veliki sablon. Ili bar je samo veceras tako...

Nisam se izjasnio povodom skorasnjih dogadjaja,nije ni vazno,a ni ne zelim ovim ljudima kojima se obracam da dodatno stajem na muku. Makar to bili imaginarni ljudi, postujmo emociju i osjecaj. Zaboravljam da kazem da sam ulozio mnogo energije upravo u kolotecinu o kojoj sam maloprije govorio. I onda,kada se konacno sve zavrsilo u tom cuvenom avgustovskom roku,koji zahvata zadnju dekadu Lava i pocetnu dekadu Djevice, i dalje imam utisak da se mora jos uvijek nesto raditi...i uciti; i tako u nedogled. Kao i sam prelazak karakternog motiva Lava u motiv Djevice, tako i mi prelazimo iz raskosne i neodoljive potrebe da lijencarimo na suncu, spavamo i uzivamo u raskosi u jedan sasvim iznenadan samar ucenja, rada i reda. I pomalo discipline. Nije nista slucajno... rekose mudraci i astrolozi. I vidoviti ljudi. I svi sa jednom zajednickom osobinom- filozofijom da druge ljude ubjedujemo da smo u pravu koristeci se onim sto drugi nisu naucili i ne znaju. Ironicno, ali istinito. 

I opet u krug...