Ako bi telefon pozvonio sada
Ne znam tačno šta bih joj rekao. Vjerovatno bih je pitao kako je, šta radi. I sigurno bih joj rekao da mi je drago što je čujem... pitao bih je da li je pozvala namjenski ili onako. Sasvim bezrazložno. Vjerovatno bih joj pomenuo kako ovo nije broj sa kojeg smo se ranije čuli... ali joj zasigurno ne bih rekao da sam je tražio u internet imeniku i povlačio veze da dođem do nje i saznam nešto o njoj, dok je ona sve to vješto sakrila. Neptunov efekat...
Pričao bih joj o završenim studijama, o okončanoj godini pripravničkog staža, te muci da nađem poslodavca za još jednu. O tome kako se nalazim u godinama koje je ona imala kada je mene prvi put vidjela i osjetila. I sigurno bih je slagao i rekao joj kako je zaista smiješno to sve iz ove perspektive i da je sada potpuno razumijem, iako i dalje vidim smisao u svemu što se tada dešavalo. Rekao bih joj i da ne mogu dugo da pričam, jer već nedjelju dana očekujem poziv za posao koji bi mogao uslijediti svakog časa, iako bih neposredno poslije toga nastavio razgovor kao da to nisam ni izgovorio, jer je to ništa u poređenju sa tim što joj čujem glas poslije toliko vremena. Ona sigurno ne bi mnogo pričala... vjerovatno bi izgovorila par puta tvrdo ,,r'' i otpuhnula dim cigarete ležerno, ukoliko je još pušač Davidoffa bijelog, slims kategorije. Praveći se da ne znam, pitao bih je kako joj ide na ljubavnom planu, da li je zaljubljena. Odgovor bi bio unaprijed jasan, ali joj ne bih dozvolio da priča o njemu. Mada, znam i da ne bi dok je ne bih pitao. A to sigurno ne bih. Pitam se da li bih je zvao da pijemo kafu... ili bih je podjsetio na dojč u irskom pabu dok je padao snijeg, Februara 2009. godine. Sve bi to u razogovoru bilo simpatično, miris sjećanja, te praćenje njene reakcije na sve to. Samo mali podstrek u glasu bi bio dovoljan da joj predložim sve opet... ponovo.
Sve ovo.... i još mnogo toga, kada spustim slušalicu. Sve to što sam mogao reći, uznemiren jer ne mogu pozvati ponovo. Sve ovo, ako bi telefon pozvonio sada.
Pričao bih joj o završenim studijama, o okončanoj godini pripravničkog staža, te muci da nađem poslodavca za još jednu. O tome kako se nalazim u godinama koje je ona imala kada je mene prvi put vidjela i osjetila. I sigurno bih je slagao i rekao joj kako je zaista smiješno to sve iz ove perspektive i da je sada potpuno razumijem, iako i dalje vidim smisao u svemu što se tada dešavalo. Rekao bih joj i da ne mogu dugo da pričam, jer već nedjelju dana očekujem poziv za posao koji bi mogao uslijediti svakog časa, iako bih neposredno poslije toga nastavio razgovor kao da to nisam ni izgovorio, jer je to ništa u poređenju sa tim što joj čujem glas poslije toliko vremena. Ona sigurno ne bi mnogo pričala... vjerovatno bi izgovorila par puta tvrdo ,,r'' i otpuhnula dim cigarete ležerno, ukoliko je još pušač Davidoffa bijelog, slims kategorije. Praveći se da ne znam, pitao bih je kako joj ide na ljubavnom planu, da li je zaljubljena. Odgovor bi bio unaprijed jasan, ali joj ne bih dozvolio da priča o njemu. Mada, znam i da ne bi dok je ne bih pitao. A to sigurno ne bih. Pitam se da li bih je zvao da pijemo kafu... ili bih je podjsetio na dojč u irskom pabu dok je padao snijeg, Februara 2009. godine. Sve bi to u razogovoru bilo simpatično, miris sjećanja, te praćenje njene reakcije na sve to. Samo mali podstrek u glasu bi bio dovoljan da joj predložim sve opet... ponovo.
Sve ovo.... i još mnogo toga, kada spustim slušalicu. Sve to što sam mogao reći, uznemiren jer ne mogu pozvati ponovo. Sve ovo, ako bi telefon pozvonio sada.
Коментари
Постави коментар