Mandarine, cimet i pačuli

Vjetar je promijenio pravac... iako je do sada obećavao neki mnogo bolji početak, korake koji su nagovještavali uspješno okončan čin drame, sve je postalo opet onako kao što je i bilo prije. Umotano u konac velikog klupka, koje teško može biti odmotano. Sve i dalje obećava da je Čovjek u Zelenom živ i da se vraća. Kao i to da su svi naši napori postali uzaludni.

Vazduh miriše na svježe oljuštene mandarine, cimet i kap pačulija. Sandalovina da ubije život, mirta da ga oživi na nekom drugom svijetu. Pritajeni san koji je čučao između onoga što jesmo i što možemo biti opet počinje da se dešava. Ja sam kao i nekad zbunjen. Vrijeme za čokoladnu paru se ponovo dešava. Malo kardamoma da ubije slatkoću, cimeta da probudi čula, bijele čokolade da obeća i ljuta paprika da proriče. Sve to u gustoj pari da nagovijesti sudbine i otkrije žudnje. Pokušao sam da ne sortitam ljude po tome kako ih čokoladna para oblikuje, ali je zaista nemoguće. Čovjek u Zelenom svojim molitvama sve jače probija sluh i poziva na klanjanje. Sa druge strane minareta, suočavajući se sa paralelnim svijetom je miris kroasana sa toplim mlijekom i medom, zaljubljenim dušama i nemoralnim krevetima. Sve je opet isto... Koliko god izučavao vještinu čitanja tuđih sudbina, Čovjek će opet da se moli. Da svojim visokim tonom poziva ljude na vjerovanje u to da od nas ne zavisi ništa. Da čujemo i vidimo jer neko drugi tako hoće. Borba je opet neminovna... Prstohvat soli, za početak. Savijeni crveni saten u mašnu, zapaljen u času Venere, sa dodatkom lavande i tamjana. Da probudi strasti... Mastilo od šafrana i simboli.  Riječi, da stvore ono što želim. Neka vide, neka čuju... neka vide, neka čuju.

I opet počinje sa igračima... i ko zna kako će se završiti.

Коментари

Популарни постови