Zaboravljeni dan

Sjetio si se. Isti onaj prizor koji nosiš u sebi kada želiš da se osjećaš dobro. Otac, majka, starija sestra i ti, u restoranu na Virpazaru. I miris vode. Kladim se da se osjećao isti onaj miris zapaljene sandalovine, kao nekada. Zajedno sa svim smijehom i nestašnim igranjem nedaleko od stola za kojim sjedimo. Slika koja te sjeća na igru, na život bez mnogo smisla, samo nestašni sati i njih dvoje koji nas čuvaju. Kada je ustvari svako udaljenje od njih bio strah da se nešto neplanirano može desiti. Izbacio si to iz sebe. Sjetio si se i toga da si led vadio prstima iz čaše, iako je otac pokušavao neumorno da ga uhavti kašikom, pa se ljutio. I ljuljaški, zajedno sa vjetrom koji tada nije označavao promjene i nanešeni strah, već igru i bojazan da ako se ne navuče jakna, već sljedeći dan može da nas boli grlo. I neki čudni ljudi koji pričaju čudnim jezikom koji ne razumijem. Sve to što nosiš u sebi i zauvijek vraćaš sliku, sa posebnim osjećajem u stomaku da je sve sigurno, a ipak nije. Sada već nije... jer su daleko. Miris svježeg bosiljka i mira. I neke ozbiljne priče koje te tada nisu mnogo zanimale. Samo bezbrižni odlazak ka vodi, da se uhvati zalazak sunca. I pogledi, ne sanjajući da će sve ovo doći, da ćeš opet osjetiti isto, samo ovog puta drugačiji. Veći i ozbiljniji. I tugu za istim. I da ćeš biti samo rupa u vremenu, dok se iste stvari dešavaju opet, prolaze pored tebe i ti ih se prisjećaš.

Upravo tu... samo da vratiš taj osjećaj... kada je sve opet jednako sigurno kao igra na plaži. I dok sati bezbrižno prolaze, led se polako topi.